Kontakti i uredovno radno vrijeme

Trg Fra Mije Čuića 1, 80240 Tomislavgrad

Tel: +387(0)34/356-800

Email: zupa.duvno[at]biskupija.md-tm.ba

Uredovno radno vrijeme radnim danom: 8:00-12:00 i 15:00-18:00.

Nedjeljom i svetkovinama: nakon sv. misa

Raspored misa

Nedjeljom i svetkovinama u Župnoj crkvi:

7:30, 9:00, 10:30, 12:00 i 18:00 sati

Radnim danom u Župnoj crkvi: 7:00 sati; četvrtkom u Župnoj crkvi u 7:00 i u 19:00 sati

Kovači: 9:00 sati (nedjeljom i scetkovinama)

Stipanići: 10:00 sati (nedjeljom i svetkovinama)

Širokovac: 11:30 sati (nedjeljom i svetkovinama)

Starački dom: petkom u 10:00 sati

Greška
  • Greška pri učitavanju izvora podataka

Promišljanje mladog fratra pred svećeničko ređenje

fzeljkobarbaric( Utorak, 28. 6. 2011. - fra Željko Barbarić) Ovo su neki djelići mene u ove dane velikog, radosnog i stresnog iščekivanja...

U sjemenište sam krenuo prije jedanaest godina. Računao sam i tada koliko će mi vremena biti potrebno dok ne postanem svećenik. Računao sam tada i vrijeme koje će mi biti potrebno za postati fratar. Naročito je bilo intenzivno to iščekivanje za vrijeme mog boravka izvan moje provincije. General našega Reda mi je jedanput rekao da sam najprije pripadnik Reda, pa tek onda provincije. Ali tada sam bio dijete i bilo mi je neobično to što sam morao ići u Bosnu i tamo biti hercegovački sjemeništarac.

Pa onda obući habit na Humcu i opet ići u Bosnu Srebrenu i u Livnu imati novicijat. Opet neobično. No, volio sam ja tu Bosnu. Hercegovinu još više, ali Bosna je bila mjesto mog života, mjesto gdje sam imao prijatelje, mjesto gdje sam rastao i odrastao daleko od okruženja koje je činilo moj život prvih četrnaest godina. I lagao bih kad bih rekao da mi nije bilo drago kad sam se vratio među hercegovačke fratre, premda u Zagrebu, van Hercegovine.

Nekad sam brojao kad ću doći do pola od tih jedanaest godina. I prije tih jedanaest godina odlučio sam biti fratar, da se mi razumijemo. No kad je krenulo ozbiljnije to školovanje i odgoj za fratra, to je bilo prije jedanest godina. Sjećam se i kad sam završio prvu godinu fakulteta. Ta godina je značila da sam prešao pola od tih jedanaest. Danas mi izgleda pomalo nevjerojatno, samo par dana prije svećeničkog ređenja, da sam nekad razmišljao o tih jedanaest godina kao o vrlo dugom razdoblju i nekako skroz udaljenom. Sad je na dohvat ruke činjenica da ću postat svećenik.
Nisam ja prvi koji čeka dugo svoj san. Nisam ja ni prvi koji je dosanjao svoj san. Ni prvi koji se tomu veseli. Ali, to nipošto ne znači da ne mogu izraziti koliko se osjećam neodređeno i koliko to intenzivno doživljavam. Fakultet sam završio. Da budem iskren, nisam se nešto previše ni izmorio studirajući niti mi je taj fakultet predstavljao nešto previše bitno. Ni na vlastitu promociju nisam išao. Nekako sam skroz ležerno prošao kroz te godine studija uvijek pred sobom imajući konačni cilj. Biti svećenik. Godine studiranja su bile lijepe. Prepune lijepih uspomena, godine koje su inteznivno i duboko usmjeravale moj život ali i ostavljale na njemu ožiljke na koje sam ponosan, koji su me izgradili i koji me izgrađuju i čine me ovakvim kakav jesam.

Nekad sam brojio jedanaest godina, sada brojim niti toliko dana do svećeničkog ređenja. Đakonsko vrijeme provedoh na relaciji Duvno-Zagreb. Svako malo počinjem iznova. U tih jedanaest godina selio sam se pet puta. Čudim se i zahvaljujem Bogu što imam ijednog prijatelja. A imam ih i više od jednoga. U tom stvarno promatram Božje čudo. Novi početak je u sljedeću srijedu. Početi živjeti svoj san koji mi nikad nije bio jasan: što točno činiti? Sjećam se doživotnih zavjeta i promatranja križa koji je bio pred oltarom i mojih riječi Gospodinu: \'Ti si me izabrao, ti me i vodi!\'

Dočekati trenutak koji čekam toliko godina i pred kojim osjećam pomiješani strah i radost je nešto u čemu On definitivno ima svoje prste. Moj život je definitivno nešto u čemu On ima svoje prste. U to sam se toliko puta imao priliku uvjeriti svih ovih godina, ali itekako i posljednjih nekoliko dana. Ujutro se probudim i nasmiješim se samome sebi dok se umivam. To mi se baš i nije događalo u životu, moram priznati. Volim Ga prepoznavati u sitnicama, jednostavnim stvarima koje će neki nazvati i glupostima. Meni svejedno. On je tu, u mom životu. Gledam i svoje ruke jutros na misi. Gledam one dvije crte na mojim dlanovima jutros. Za koji dan će preko njih prijeći sveto ulje i one će postati ruke preko kojih će Gospodin djelovati... Zamolih neku večer fra Matu Logaru da on bude taj koji će mi obući misnicu na svećeničkom ređenju... Njega je obukao pokojni fra Mladen. Njih dvojica nisu bilo tko u mom životu... Gledam ovih dana i jedan kalež koji mi se naročito sviđa i jedva čekam kad ću slaviti misu pa da u njega ulijem vino i vodu... Razmišljam ovo dana kako ispovijedati rano ujutro, onako pospan... Razmišljam hoću li moći zadržati suze na ređenju i mladoj misi... Razmišljam i o trenutku kad ću onu đakonsku štolu, koja ide preko ramena na bok, otkopčati i prebaciti je preko ramena... Razmišljam o rukama koje se pružaju iznad kruha i vina, mojim rukama koje se pružaju iznad kruha i vina...