Kontakti i uredovno radno vrijeme

Trg Fra Mije Čuića 1, 80240 Tomislavgrad

Tel: +387(0)34/356-800

Email: zupa.duvno[at]biskupija.md-tm.ba

Uredovno radno vrijeme radnim danom: 8:00-12:00 i 15:00-18:00.

Nedjeljom i svetkovinama: nakon sv. misa

Raspored misa

Nedjeljom i svetkovinama u Župnoj crkvi:

7:30, 9:00, 10:30, 12:00 i 18:00 sati

Radnim danom u Župnoj crkvi: 7:00 sati; četvrtkom u Župnoj crkvi u 7:00 i u 19:00 sati

Kovači: 9:00 sati (nedjeljom i scetkovinama)

Stipanići: 10:00 sati (nedjeljom i svetkovinama)

Širokovac: 11:30 sati (nedjeljom i svetkovinama)

Starački dom: petkom u 10:00 sati

Odricanje u korizmi: zašto to činimo?

Ne treba ni spomenuti da bismo se također trebali ostaviti svih navika koje su grješne i nemoralne – ali ovo obično ne pripada onim stvarima kojih se odričemo za vrijeme korizmenoga posta. To su postupci kojih se trebamo odreći (ili barem imati namjeru odreći ih se) i prije nego što započnemo s korizmenom disciplinom.

Oni koji govore engleskim jezikom bit će iz temelja zbunjeni kad budemo razmatrali o središnjim otajstvima vjere. U većini jezika ista se riječ koristi za židovsku Pashu i za kršćanski blagdan Isusova uskrsnuća. To je PascuaPaschaPasquaPesahΠάσχα. Engleska riječ Easter, s druge strane, potječe od drevnoga germanskog blagdana proljeća o kojem danas znamo jako malo.

Stoga izraz mysterium Paschale – “vazmeno otajstvo” nema iste asocijacije za ljude s engleskoga govornog područja kao što ima za ostale. Riječ je o otajstvu koje je, prema Katekizmu, “u središtu” evanđelja (KKC, 571). Svi ostali blagdani, sva ostala otajstva, usmjereni su prema središnjemu otajstvu koje slavimo na Uskrs (KKC, 1171). Pa ipak, to je ono isto vazmeno otajstvo koje slavimo svake nedjelje, štoviše, na svakoj misi. Ove blagdane možete shvatiti kao koncentrične krugove koji se šire, a u središtu kojih je Gospodinova spasonosna muka.

Za kršćane bi vazmeno otajstvo trebalo prizivati sjećanje na staru Pashu, kad su svi Izraelovi prvorođenci bili pošteđeni, kad je izabrani narod bio oslobođen iz ropstva i kad je započeo svoje putovanje u Obećanu zemlju. Njihovo je oslobođenje, u svakoj obitelji, započelo žrtvovanjem jaganjca i zamazivanjem dovratnika i nadvratnica jaganjčevom krvlju. Budući naraštaji Židova prisjećat će se tih spasonosnih događaja, ali će o njima razmatrati i alegorijski, videći u njima Boga koji neprestano spašava svoj narod od poroka i uvodi ga u krjepost.

U punini vremena, Isus je došao kao “Jaganjac Božji” (Iv 1,29). Krist je za svoje učenike bio “žrtvovana Pasha naša” (1 Kor 5,7). Za kršćane Pasha nije bila dokinuta, već ispunjena. “Zato svetkujmo”, rekao je sveti Pavao, “ne sa starim kvascem ni s kvascem zloće i pakosti, nego s beskvasnim kruhovima čistoće i istine” (1 Kor 5,8).

Odgojeni na predaji židovstva, prvi su kršćani istodobno mogli vidjeti i neprekidnu vezu Staroga saveza s Novim savezom i njihov prekid. Pashu su još slavili s beskvasnim kruhom, ali sad je žrtva bio sam Krist, koji je na Posljednjoj večeri izričito prikazao svoje tijelo za žrtvu. U tom je trenutku, u tom blagovanju pashe, njegovo pogubljenje preobraženo u žrtvu prinesenu jednom zauvijek.

Starozavjetna Pasha je započela otkupljenjem Izraelovih prvorođenaca i oslobađanjem Izraelaca iz ropstva, ali je završila puno kasnije, ulaskom izabranoga naroda u Obećanu zemlju, “zemlju u kojoj teče mlijeko i med” (Jš 5,6). U vremenu između tih dvaju događaja izraelska su plemena lutala pustinjom četrdeset godina. Te su godine bile vrijeme pročišćavanja tijekom kojeg je Bog pročistio Izraelce od zlih navika koje su u njima preostale kao posljedica višegeneracijskoga dodira s egipatskim idolopoklonstvom.

Isti se obrazac odigrao i u Isusovu životu. Prije nego što je započeo sa svojim javnim poslanjem – naviještanjem svojega kraljevstva – postio je i molio četrdeset dana u pustinji. Učinio je to iako je bio bez grijeha i nije mu trebalo očišćenje. Njegov je post, isto kao i njegovo krštenje, bio primjer koji su njegovi učenici trebali slijediti.

Stoga se svake godine, pripremajući se za slavlje Uskrsa, velike svetkovine vazmenoga otajstva, prolazi kroz četrdesetodnevno pročišćenje pustinje: “četrdeset dana” korizme. Korizma je razdoblje koje počinje Pepelnicom a završava Velikom subotom, dan prije Uskrsa.1 Kad isključimo nedjelje (rani su crkveni oci zabranili postiti nedjeljom) obično ostaje ukupno četrdeset dana.

Broj četrdeset je prije svega simboličan – i to bogato simboličan. Najranije spominjanje četrdesetodnevne priprave za Uskrs može se naći u kanonima Sabora u Niceji (325. godine). Ipak, jedan od najsažetijih izraza njezina značenja pojavljuje se u djelu svetoga Ivana Kasijana, u 5. stoljeću. On korizmu opisuje kao “desetinu godine”, zato što otprilike obuhvaća desetinu danâ jedne godine. Te dane prinosimo Gospodinu kao posebnu žrtvu; čineći to, mi slijedimo primjer njegova posta, kao što je on i htio da činimo. Kasijan također bilježi i starozavjetne primjere Izraela u pustinji, i Mojsija i Ilije koji su se također podvrgnuli četrdesetodnevnom postu.

Ako smo laici koji žive svjetovnim životom, ne moramo se odlučiti za samostanski post na kruhu i vodi. U mojoj zemlji korizmeni običaj posta slijedimo tako što se “odričemo nečega”, po mogućnosti drage nam hrane ili razonode kojoj smo odviše privrženi. Možemo također prestati jesti između obroka ili preskočiti desert, ili jesti umjerenije. Sve to četrdeset dana vraćamo Bogu ne zato što je to nešto “loše”, nego upravo zato što je veoma dobro. Samo bi dobre stvari trebalo prinositi Bogu za žrtvu; samo najbolje od žetve smijemo prinijeti kao desetinu. To dajemo Bogu kako bismo naučili da ne smijemo ništa staviti na mjesto koje Bog zauzima u našim životima.

Ne treba ni spomenuti da bismo se također trebali ostaviti svih navika koje su grješne i nemoralne – ali ovo obično ne pripada onim stvarima kojih se odričemo za vrijeme korizmenoga posta. To su postupci kojih se trebamo odreći (ili barem imati namjeru odreći ih se) i prije nego što započnemo s korizmenom disciplinom.

Posteći, mi se pripravljamo za blagdan, ili riječima svetoga Atanazija: “pročišćeni četrdesetodnevnim postom, molitvama, disciplinom i dobrim djelima, moći ćemo blagovati svetu pashu u Jeruzalemu.”2 Sad kad je Krist naša pasha i kad je uzašao na nebo, mi slavimo blagdan ne samo u zemaljskom Jeruzalemu nego i u novome svetom gradu. “Nego, vi ste pristupili gori Sionu i gradu Boga živoga, Jeruzalemu nebeskom, nebrojenim tisućama anđelâ, svečanom skupu, Crkvi prvorođenaca zapisanih na nebu, Bogu, sucu sviju, dusima savršenih pravednika i Posredniku novog Saveza – Isusu – i krvi škropljeničkoj što snažnije govori od Abelove” (Heb 12,22–24).

Zbog toga je rana Crkva slavila uskrsnu misu posebnom svečanosti. Na nekim je mjestima slavlje trajalo cijelu noć, od zalaska sunca na početku večeri vazmenoga bdijenja do njegova izlaska na uskršnje jutro. Tijekom liturgije Crkva je čitala odabrane ulomke iz Svetoga pisma koji u najširim crtama pripovijedaju o događajima spasenja, od stvaranja svijeta do velikoga potopa, od Abrahamova poziva do izlaska iz ropstva, od Davidova kraljevstva do izgnanstva – završavajući Kristovim otajstvom. Ovo je razlog zbog kojeg se u evanđeoskim sjećanjima na Kristovu muku ponavljaju sve glavne teme Staroga zavjeta. Tu pronalazimo aluzije na edenski vrt, potopne vode koje su oprale zemlju, prinošenje prvorođenca Izaka za žrtvu; klanje jaganjca. Čitava je povijest sad uhvaćena u velikome vazmenom otajstvu.

Pa ipak, drevna liturgija vazmenoga bdijenja bila je i više od toga. To nije bila samo liturgija riječi nego i krštenja i euharistije. Za vazmenoga su se bdijenja novi kršćani primali u otajstva vjere, ponekad i nakon godina intenzivnoga pripremanja. Svjetovni život, crkveni život i životi tolikih pojedinaca sad su se približavali svojemu dramatičnom vrhuncu. Biskup, koji je živio u 2. stoljeću, rekao je to na ovaj način u svojoj propovijedi na vazmenome bdijenju: “Zakon postade Riječ, stari postade nov… i slika postade stvarnost, i jaganjac Sin.”3

Vrhunac svega jest krštenje koje je rana Crkva nazivala prosvjetljenje (Heb 6,4;10,32), a zatim euharistija koju su apostoli nazivali koinonia ili “zajedništvo”.

Od starih vremena Crkva je kršćansko hodočašće vidjela kao kretanje koje je vodilo od pročišćenjado prosvjetljenja i napokon do sjedinjenja s Bogom. Ovo su koraci koje označavamo na našemu putu po sakramentima inicijacije. Oni ocrtavaju obrazac koji se odigrava kroz povijest, kroz život, kroz liturgijski tjedan, kroz godinu, pa čak i kroz misu. Usklađujući se s vazmenim otajstvima, mi kroz pokoru “prelazimo” (aramejski pasha = prijelaz) iz grijeha u zajedništvo s Bogom.

Preuzeto sa bitno.net