Sprovod fra Ante Perkovića
- Detalji
- Kategorija: ŽUPA SV. MIHOVILA ARKANĐELA - DOGAĐANJA
- Objavljeno Četvrtak, 13 Veljača 2014 08:32
11. veljače 2014. godine Hercegovačka franjevačka provincija i vjerni puk duvanjskog kraja oprostili su se od svoga franjevca i svećenika fra Ante Perkovića.
U nedjelju, 09. veljače, fra Ante je pošao u Stipaniće, filijalnu crkvu tomislavgradske župe, slaviti svetu misu za tamošnje vjernike. U sakristiji mu je pred sv. misu pozlilo i u 77. godini života, 58. godini redovništva i 50. godini svećeništva svoju dušu predao Bogu. Tako je žrtvu svoga vjerničkog i svećeničkog života prinio Gospodinu neposredno prije slavljenja nekrvne žrtve svoga Spasitelja.
U crkvi sv. Nikole Tavelića u Tomislavgradu u utorak, 11. veljače, u 13,00 sati. sprovodnu sv. misu predslavio je mostarko-duvanjski biskup mons. Ratko Perić uz suslavlje o. provincijala fra Miljenka Šteke, gvardijana fra Ante Pranjića, fra Bože Milića, sestrića pok. fra Ante, te 65 svećenika koncelebranata. Bazilika je bila premalena za mnoštvo vjernika, među kojima su mnoge časne sestre, naši postulanti, novaci, bogoslovi i druga braća fratri, da se u molitvi zahvalnosti i preporuke oproste od dragog pokojnika.
Na početku sv. Mise o. Biskup je izrazio sućut Hercegovačkoj franjevačkoj provinciji na čelu s provincijalom fra Miljenkom, rodbini pok. fra Ante te cijeloj mjesnoj Crkvi. U uvodu u pokornički dio sv. Mise naglasio je kako je pok. fra Ante 50 godina slavio sv. misu, a to znači isto toliko puta se kajao za svoje slabosti i grijehe, te uz to još u tijeku svojih dana uvijek iznova zazivao milosrđe Božje. To nam daje sigurnu nadu da je pok. fra Ante sada kod svoga Gospodina. I dok sada slavimo sv. Misu za pokoj njegove duše istovremeno zahvaljujemo Gospodinu za njegovo neumorno svećeničko djelovanje.
U svojoj homiliji provincijal fra Miljenko Šteko iznio je jasno i dirljivo životni put i poslanje pok. Ante te je donosimo u cijelosti:
Braćo i sestre!
Ante se rodio 30. travnja 1937. godine. Umire u svojoj 77. godini života, 58. godini redovništva i 50. godini svećeništva i tako napušta ovozemni vinograd Gospodnji u godini svoga zlatomisničkog jubileja. Godine 1964. na 2. kolovoza ređen je na Širokom Brijegu za svećenika sa svojim kolegama fra Ferdom Majićem, fra Ivanom Kvesićem, fra Ljubom Krasićem, fra Dinkom Maslaćem i fra Otonom Bilićem. Prije pet godina, kao vikar naše Provincije, predvodio sam misno slavlje prigodom njihove 45-e obljetnice ređenja, i planirali smo ove godine proslaviti zlatnu Misu. No, evo na petu nedjelju kroz godinu, uoči sv. Mise u crkvi u Stipanićima, 9. veljače, fra Ante je pošao u vječnost, tamo slaviti.
Zasigurno je fra Antinom dušom i mišlju tekla misao te pete nedjelje iz Evanđelja po Mateju: Vi ste sol zemlje, vi ste svjetlost svijeta. Puk je čekao u crkvi sv. Misu, a fra Ante je, kao i svih tih pedeset godina svoga svećeništva, domišljao u skrušenosti pred sv. Misu što reći o tim Isusovim riječima. Što u toj nedjeljnoj sv. Misi odaslati kao poruku. Sve je godine svoga redovništva i svećeništva stajao pod gorom s koje je Isus izrekao onih osam blaženstava da bi ih završio mišlju i željom za svoje sljedbenike. Budite sol koja će u svom sastavu nositi blaženstva siromaštva, tuge i žalosti, mirotvorstva, krotkosti, glad i žeđ za pravednošću, soli koja nosi onaj gram milosrđa toliko bitnog za ovaj i vječni život, soli koja u sebi nosi osjećaj za pravdom i istinom, koja nosi križ progonjenosti zbog te iste pravde. Biti u životu ona sol koju ljudi ne primjećuju, a koja vlastitim samoprijegorom i rastakanjem daje u tom životu sočnost i ugodan okus. Jer kad nje, te rastočene soli nema, nema ni okusa. Soli koja ne smije obesoliti, obljutaviti. Kad joj se to dogodi onda je počela pričati o sebi, htjela samoj sebi postati ciljem. A to Isus nije želio. Za takvu sol, koja se nije željela tiho i bez priče rastakati veli da će biti bačena na put i ljudi će po njoj gaziti.
I budite svjetlo. Naspram svoj toj tami. Svjetlost svijetu. Rasvijetliti pute kojim je čovjek morao krenuti. Staze koje je tama obavijala. Fra Ante je za ove Isusove riječi čuo u svom očinskom domu. Za dugih obiteljskih molitava i priporuka kojima je već od malena bio zadivljen i zadojen. Čuo je za njih kao mali dječak dok su ih ozbiljno i u dugim propovijedima fratri s oltara tumačili.
Više puta nam je, u raznim prigodama, ispričao povijest svoga zvanja. Svoja dječačka čuđenja, svoj odlazak u sjemenište i put na konju koji je bio natovaren potrepštinama, pšenicom koju je trebalo dati za uzdarje sjemeništu. U njegovu oku bi se pojavila suza kad bi spomenuo događaj kad su stigli k moru, u sjemenište. Dok je gledao za konjem i ocem koji se vraća kući, steglo mu se srce i zaplakao je. U tom trenutku krema za cipele je ispala i zakotrljala se prema moru, došla do ruba obale, a ipak nije upala u more… Kao da je u tom trenutku, u toj sličici vidio svoj život, govorio je. Zakotrljan daleko od svoje drage Neve, kako je majku zvao, od svoga oca, braće i sestara, od sela, od konja, od svojih stada ovaca i janjaca na svom omiljenom tuboljskom polju i planini ponad sela, ali nije bačen u nedogled. Zaustavio se gdje treba biti. Tako je to shvatio i ostao na tom putu pun elana i duha, bivati iskrena i prava sol i glasnik nebeskog svjetla.
Pročišćenog stava prema očekivanju od života, u odnosu na odabir, fra Ante počinje na njivi Gospodnjoj neustrašivo sijati Riječ. Kroz punih pedeset godina od Gruda, Čerina i Šuice do 1970. godine, a onda u inozemnoj pastvi kamo je krenuo naš puk trbuhom za kruhom u Singenu, da bi se 1978. vratio ovdje u Tomislavgrad. Tada kao gvardijan, samostanu i cijelom samostanskom području udara jedan novi pečat. Posebno ovoj divnoj bazilici koja je nakon svoga graditelja fra Mije dočekala fra Antu. Svom duvanjskom kraju oživljava duh sv. Nikole Tavelića i njegove dane. Samostan i Provinciju obogaćuje jednim od najvećih umjetničkih djela hrvatskog velikana slikarstva, Vlahe Bukovca. Mnogi su katolički domovi diljem Hercegovine u svoje dnevne boravke stavili tu krasnu repliku Isusa koji miluje, u naručju drži i blagoslivlja djecu i njihove brižne majke. A s veličanstvenih orgulja koje rese i obogaćuju ovu crkvu i liturgiju daje molitvi puka na još većem značenju. Put se fra Antina duhovnog djelovanja nastavlja preko Vitine i Gradnića u Frauenfeldu, da bi 2005. ponovno došao u svoj Tomislavgrad. A onda osjeća da još može dati sebe, te je od 2008. godine do lani, duhovni pomoćnik i ispovjednik u našem Međugorju. Pet godina smo proveli zajedno i sliku koju nosim o njemu iz Međugorja je jednostavni mozaik u kapelici gdje moli oficij i krunicu, u ispovjedaonici gdje ispovijeda, za propovjedaonicom gdje vatreno propovijeda i za bratskim stolom gdje rado sluša druge i raduje se svakom dobru, a žalosti ga sve što nije dobro, moralno, pošteno. Sve je to sastavni dio neprekinutog lanca velikih i sićušnih stvarnosti koje ujedno čine stabilno tkivo vjernog života naspram Gospodina i životnog odabira. Vratio se 20. kolovoza 2013. ovdje u Tomislavgrad i tu je do svoga zadnjeg daha orao i sijao na toj njivi Gospodnjoj. Fra Ante je iznad svega ljubio svoju Provinciju, ovu krajevnu Crkvu i osobito svoj duvanjski kraj. Svu tu ljubav, dragi fra Ante, ti sad nosiš vraćajući se Onome koji ti je obećanje dao, za kojim si pošao i koji je u vlastitom tijelu pokazao da se život prima kao dar. Sa sobom nosiš i predaješ slobodu i istinu o svom nasljedovanju kako bi je položio u izvorište. Tvoja sloboda odabira u protoku življenja sad je pronašla svoje pravo korito u Rijeci života. Duboko vjerujem da si u nedjelju pronašao ono eshatološko obećanje o životu u obilju!
Mi u ovom oproštaju od tebe, dragi i dobri brate fra Ante, želimo izreći iskreno i ljudsko hvala. U ime cijele naše Provincije, sve braće ovdje na tvom ukopu i one koja su spriječena biti danas uz tebe u ovoj tvojoj i našoj bazilici, na tvojoj i našoj Karauli. Čekaju te i tamo braća fratri s kojima si živio, a i svi ćemo mi polako doći za vama. U vječnosti susrećeš, uz svoje drage roditelje, i svoju braću po rođenju: Antu, Joku i Miru-Božu!
Vama obitelji našega brata fra Ante izričemo iskrenu i duboku sućut. tebi dragi fra Bože, iskrena sućut jer si ovdje na zemlji ostao bez ujaka koji te neizmjerno volio i poštivao, kao i ti njega; kršćanska sućut vama braćo i sestre: Jure, Anice, Zvonko, Jele, Ruže, Ljube i Iko; sućut kršćanska svoj bližoj i daljnjoj rodbini!
S riječima Otkrivenja koje se odnose na azijske Crkve, osobito onu upućenu Anđelu Crkve u Smirni, u kojoj nalazim i crte tvoga života, kad nisi gubio hrabrost pred poteškoćama, osobito u vrijeme komunističkih progona, želim i molim Gospodina da se obistine Njegove riječi u koje se bez zadrške vjerovao: „Budi vjeran do smrti i ja ću te podariti krunom života!“ (2, 9-10). Vjerujem, dragi fra Ante, da ti je Krist širom otvorio vrata! Neka te, kao što o. Biskup reče na početku, zagovara Blažena Djevica Marija. Djevica koju si djetinjom ljubavlju čitavog života volio i Njoj se molio!
Pokoj vječni daruj mu Gospodine. Amen.
******
Pok. fra Ante trebao je 02. kolovoza ove godine skupa s fra Ferdom Majićem, fra Ivanom Kvesićem, fra Ljubom Krasićem, fra Dinkom Maslaćem i fra Otonom Bilićem slaviti svoj zlatni svećenički jubilej. No Bog je odlučio da ga slavi u nebu, ali u duhovnom zajedništvu sa svojim kolegam. U ime kolega od fra Ante se oprostio fra Dinko Maslać:
Dragi kolega!
Od Makarske 1949. pa sve do prekjučer imali smo zajednički put. Možda iste okuke, strmine, nizbrdice, ali također uspone i lijepe trenutke na putu života. Zajedno smo prošli put formacije, zakoračivši na njega u sjemeništu u Makarskoj, preko Sinja, Splita, Visokog, Kraljeve Sutjeske, Sarajeva pa sve do ređenja na Širokom Brijegu 02. kolovoza 1964.
Često smo u našim svećeničkim premještajima išli jedan za drugim. Ti bi s neke župe otišao, a ja iza Tebe na nju došao. Na jedan izvjestan način smo se dopunjavali, i nadam se, da je to bilo od koristi vjernicima.
Ovdje se s tugom od Tebe opraštam u ime naših kolega kao i u osobno ime. S nama je ovdje u zajedništvu i naš kolega fra Oton Bilić, koji se nalazi na liječenju u Stubičkim Toplicama, a koji je teško ranjen na prvoj liniji bojišnice u Domovisnkom ratu. U duhu i molitvenom zajedništvu od Tebe se opraštaju i naše kolege fratri, članovi provincije Bosne Srebrene i Presvetog Otkupitelja. Neki od njih su također pokojni.
Prisjećam se riječi našega duhovnika iz sjemeništa fra Stanka Petrova, koje je često ponavljao: „Po Mariji k Isusu“. Ti si ove riječi k srcu uzeo i pružio si svoju ruku k majci Mariji da Te vodi k Isusu. Stalno Ti je u ruci bila krunica, koju si smatrao oružjem protiv svih izazova zloga.
Sjećam se dobro kad je buktio Domovinski rat i granate fijukale na sve strane, pa i po Gradnićima, gdje si tada bio župnik, nisi napuštao župu, nego si s krunicom u ruci i s molitvom na usnama bio na braniku kao i tvoji Gradnićani borci u rovovima. Molitva Ti je davala snagu, a hrabrost branitelja te obvezivala da budeš zajedno s njima. I kad si bio u Međugorju kao duhovni pomoćnik uvijek bih Te našao ili u ispovjedaonici ili s krunicom u ruci.
Prekjučer si zadnju kap života dao u crkvi u Stipanićima, gdje si došao slaviti nekrvnu žrtvu našega Gospodina za okupljeni narod. To je tvoja ljubav prema Bogu i prema hrvatskomu rodu, koja je uvijek bila jaka u tvom srcu.
Ono što ti u ovom oproštaju od tebe mogu zaželjeti u ime kolega kao i u osobno ime jest ovo: Neka Te majka Marija, koju si tako ljubio, uzme a ruku i neka Te vodi u slavu svoga Sina, čiju si riječ i sakramente hrabro i neustrašivo naviještao i dijelio vjernom puku.
Neka ti je laka hrvatska gruda na Karauli! Počivaj u miru Božjem!
******
U ime rodbine od pok. fra Ante oprostio se njegov sestrić fra Bože Milić:
Dragi naš Ante, fra Ante, brate, ujače, striče, rođače…
U ime obitelji, a i u svoje osobno ime kao fratar i svećenik, tvoj sestrić, želim se oprostiti s tobom s nekoliko riječi. Nitko nije mislio da će ovaj trenutak doći ovako iznenadno, ali to su Božje stvari…
Želim ti zahvaliti u ime cijele obitelji za tvoju nazočnost među nama, za tvoju brigu, zanimanje, raspitivanje, molitvu - u to sam uvjeren. Fra Ante je vjerojatno kao i svećenici u drugim obiteljima, ali uistinu s velikom radošću i željom, sve nas bratiće i sestriće i ostale rođake, koje je god mogao, ako su prilike dopuštale, i krstio i vjenčao i bio prisutan na krizmama i pričestima. Mislim da svatko od nas ima ili Bibliju ili knjigu ili sliku s njegovom posvetom. Ja sam na primjer kršten s četiri mjeseca, zato jer je tada fra Ante bio u Njemačkoj i nije mogao doći prije, i normalno, čekalo se njega. I tako je on bio prisutan na svim našim slavljima i dijelio nam sakramente i krstio i vjenčavao… Kad sam ja zaređen za svećenika onda smo skupa sudjelovali na krštenjima i vjenčanjima. Fra Ante je svoju obitelj smatrao svojom osobnom brigom i ulagao je dosta truda, vremena, pažnje i molitve, uvijek se raspitujući kako je tko. Kako zdravlje, kako škola, ide li se u crkvu, moli li se Boga u kući, kako fakultet, ima li problema. Uvijek je bio prisutan. Bio je kao naša kolektivna savjest, a mi smo bili kao njegova jedna posebna župa. Brinuo se o nama kao vjernicima, brinuo se o našem vjerničkom, ljudskom i obiteljskom životu. Moram priznati da smo ga se kao djeca malo i bojali, njegov stav je bio onako čvrst i strog i pomalo smo u njegovoj nazočnosti svi bili sustegnuti i pazili što bi govorili, ali s vremenom, pa i tada kao djeca, shvaćali smo da se tu ne radi samo o strogosti, disciplini i autoritetu svećenika, nego da se ipak ispod te površine krije istinska briga i ljubav. Ja ovdje govorim u ime obitelji. Naravno da je fra Antina dužnost kao svećenika bila brinuti se o svima kojima je poslan. To je možda i prvotna briga. A vjerujem da je Ante razmišljao otprilike ovako: Kako se brinuti za svoje vjernike koji su ti povjereni, a ne znati i ne brinuti što se događa u vlastitoj obitelji. Ipak, svi mi potječemo iz obitelji…
I što je Ante postajao stariji ti su naši odnosi bivali sve opušteniji, prijateljskiji. Nestajalo je onog odnosa stariji – mlađi. Postajao je to odnos prijateljstva.
Naravno da je fra Ante utjecao i na moj osobni izbor zvanja. Okruženje vjere koje je dobrim dijelom gradio fra Ante doprinijelo je i mom izboru zvanja.
Jednom godišnje, obično u kolovozu, sazvao bi cijelu obitelj Perkovića u Kovače i tada bismo imali zajedničku misu i ručak. Ni tada ne bi štedio vremena ni riječi da nas sve skupa podsjeti na važnost vjere, molitve, sakramenata, pouzdanja u Boga.
U ime obitelji zahvaljujem ocu biskupu Ratku, ocu provincijalu fra Miljenku, gvardijanu fra Anti i braći u samostanu, časnim sestrama, svima vama, braćo i sestre, koji ste došli na ispraćaj, svima koji su uputili izraze sućuti, a posebno vama koji ste došli iz daljeg, iz Drinovaca, Međugorja, Čitluka.
Fra Ante je otišao iznenada, po Božjoj volji, svima nama gubitak i žalost, ali najprije zahvala Bogu što smo ga imali. Počivao u miru Božjem!
******
Na kraju je fra Ante Pranjić, gvardijan samostana u Tomislavgradu u kratkim crtama iznio je životopis pok. fra Stojana:
Preuzvišeni Oče biskupe, mnogo poštovani Oče provincijale, braćo svećenici, časne sestre, dragi vjernici!
Biblijski pisac napisa da „Zbroj naše dobi sedamdeset je godina, ako smo snažni, i osamdeset“ (Ps 90/89). Naš pokojni fra Ante je bliže ovim snažnima. Jer 77 godina je lijep tijek ljudskoga života, posebice kad čovjek zna što čini i kad se svjesno odluči za svoj poziv, kao što je to slučaj kod našega pokojnog brata. Bogat je i raznovrstan tijek življenja pokojnog fra Ante.
Svjetlo dana ugledao je u Kovačima od roditelja Kate r. Pokrajčić i Marka Perkovića.
Pučko školovanje pohađa do 1949. godine u D. Brišniku. Srednjoškolsko obrazovanje stječe od Makarske, Sinja, Splita do Visokog.
Franjevački habit oblači u Kraljevoj Sutjesci 14. srpnja 1956.godine.
Teološku naobrazbu započinje u Visokom, nastavlja u Sarajevu i 1965. godine završava u Zagrebu.
Vječne zavjete u Franjevačkom redu polaže 12. srpnja 1962. na Humcu.
Prije 50 godina je primio svećenički red 2. kolovoza 1964. na Širokom Brijegu po rukama biskupa mons. dr. Petra Čule. Tih plodnih 50 godina je proveo na 13 pastoralnih postaja radeći marljivo:
3 mjeseca u Posušju od 1. srpnja 1965.
2 godine u Tomislavgradu od 11. listopada 1965.
1 godinu u Frohnleitenu od 1. kolovoza 1967.
1 godinu na Čerinu od 21. kolovoza 1968.
1 godinu bijaše župnik u Šuici od 13. lipnja 1969.
8 godina misionar u Singenu od 10. srpnja 1970.
7 godina gvardijan i župnik u TG od 1978
6 godina u Vitini od lipnja 1985.
3 godine župnik u Gradnićima od rujna 1991.
10 godina misionar u Frauenfeldu od 1. siječnja 1994.
3 godine ponovo u Tomislavgradu od rujna 2005.
5 godina u Međugorju od 1. rujna 2008. i konačno
u Tomislavgradu od 20. kolovoza 2013. do danas. To je tih trinaest postaja, a četrnaesta je pred nama danas na Karauli. Ali ono konačno stajalište je kod Gospodina u vječnome životu, za koju se fra Ante pripremao ozbiljno zadnjih mjeseci ovdje u Duvnu.
Osamdesetih godina, vrlo mu je bilo stalo da cijeli samostanski prostor bude točno označen, da naša bazilika ima svoj izvorni izgled s umjetničkim djelima iznutra i izvana, i da samostan bude pokriven bakrom. U tim godinama je stigla i umjetnička slika „Isus prijatelj malenih“ i umjetnički radovi Josipa Botteria u novoj samostanskoj kapelici. I sve to njegovim zalaganjem. Uspio je fra Ante i hvala mu.
Mi fratri smo opazili da se svako jutro fra Ante priprema ozbiljno za sv. misu. Nije prošla noć ili dan da nije molio krunicu, hodajući dugim samostanskim hodnikom, vrlo često i bez svjetla. A ja, izlazeći po noći iz sobe, najprije bi pogledao u kojem kraju hodnika se nalazi. A i vi vjernici ste opazili da je u nedjeljnim misama propovijedao jače i duže, svom dušom i od sveg srca. Kao da je naslućivao da nema još puno vremena i da želi reći ono što je važno i posljednje.
Želio je postaviti postaje „Križnog puta“ u našoj crkvi. Dogovorio je to s ruskim umjetnikom Aleksandrom-Sašom Zvjaginom da ih izrezbari iz hrastovine. Prije četiri dana je zadovoljno i postavio te postaje. I dok smo razgledali prostor crkve reče mi: „Još bi trebalo umjetnički postaviti četiri evanđelista u kupoli“, a ja mu, smijući se, i nesvjesno odgovorih: „Eh, za to će nam trebat pomoći s neba“.
I evo, fra Ante je prošao svoje postaje i stoji pred konačnom postajom Uskrsnuća. Nadam se da će kod tog konačnog stajališta slijediti Isusov odgovor iz Evanđelja:„Dobro, valjani i vjerni slugo!...Uđi u veselje gospodara svojega!“ (Mt 25,21).
Iskreni pozdrav i sućut braći i sestrama pokojnog fra Ante: Juri, Anici, Zvonki, Jeli, Ruži, Ljubi, Iki, te našem fra Boži i svoj bližoj i daljnjoj rodbini.
******
Riječi sućuti uputili su mnogi, od koji su spomenuti samo neki: Č. s. Franka Bagarić, provincijalka Školskih sestara franjevki u Hercegovini, vlč. don Anto Baković, koji se s pok. Antom pobrinuo da su postavljene prekrasne orgulje u crkvu, te fra Branko Radoš iz Frauenfelda (Švicarska), gdje je fra Ante bio dušobrižnik za Hrvate.
Nakon završnih pogrebnih molitava u sprovodnoj povorci moleći krunicu uputili su se svi nazočni na groblje Karaula gdje je u fratarskoj grobnici sahranjen naš dragi brat fra Ante uz pjesmu „Kraljice neba“ koju je i on za života tako rado srcem i dušom pjevao.
Počivao u miru Božjem!
MIRIAM
