FOTO: Duvanjski humanitarci posjetili centar Pazarići
- Detalji
- Kategorija: ŽUPA SV. MIHOVILA ARKANĐELA - DOGAĐANJA
- Objavljeno Srijeda, 14 Studeni 2012 13:21
( Srijeda, 14. 11. 2012. – Veronika Banović) Hladnog i tmurnog jutra, 5. studenoga ove godine, nas osmero duvanjskih humanitaraca, točnije Dražana Perković, Tomislav Batarilo -Toša, Ivana Anić, Jure Baćak, Ilija Krišto, Anđa Beljan, fra Josip Mioč i ja, Veronika Banović krenuli smo prema Zavodu Pazariću, nedaleko od Sarajeva.
Prolazeći kroz kišovitu, ali i bogatu prekrasnim pejzažima i jesenskim bojama, našu Bosnu i Hercegovinu, 3 sata vožnje brzo je prošlo i našli smo se pred Zavodom. Neke štićenike ni kiša nije spriječila da nas tako ljubazno i srdačno dočekaju. Poslije smo se, uz čašicu razgovora, upoznali s ravnateljem zavoda Jasminom Ćerimagićem, socijalnim radnikom Zijadom Korjenićem i djelatnicom za odnose s javnošću Sabinom Čajić. Razmijenili smo svoja iskustva, priložili svoje donacije, upoznali se s radom i svim problemima Zavoda.
Ovdje ćemo vam prenijeti neke informacije o ovom Zavodu. Zavod Pazarić postoji već oko 60 godina. Ima 150 radnika koji se skrbe za 400 štićenika različitih mentalnih invaliditeta i hendikepa. Najveći problemi zavoda su upravo financijski jer treba pružiti svakom štićeniku hranu, odjeću i obuću, lijekove te svu potrebnu higijenu. Mogli bismo to prikazati i u brojkama,a izgleda ovako: za svakog štićenika dnevno treba izdvojiti 26 KM. To vam vjerojatno ne izgleda puno, ali izdvojiti svaki dan po 26 KM za 400 štićenika s našom politikom i državom nije nimalo lako. Sve moraju sami nabavljati po istim cijenama kao i ostali građani. Navest ćemo i primjer mjesečne potrošnje pelena, tj. da je mjesečno potrebno 5500 pelena od kojih samo 2500 dobiju na recept, a ostalo moraju sami kupiti. Naravno, ne možemo nabrajati sve pojedinačne potrebe, ali svakako i oni zaslužuju bolji život.
Kako bi sve to izgledalo bez volontera i dobrih ljudi ne želimo ni zamisliti. U Bosni i Hercegovini nema puno obrazovanih ljudi upravo za ovu struku, pa su dolazili i studenti i volonteri iz Nizozemske. Najveću pomoć, kako nam rekoše, daju Katolici, a osobito franjevci. Postoji, također i velika želja za modernizacijom i još većim napretkom, ali i sada imaju brojne sekcije i radionice za svoje štićenike. Upravo im te radionice služe za poboljšavanje motorike, sposobnosti samostalnih izražavanja, zatim u izražavanju kreativnosti i osjećaja za korisno i lijepo.
Sudjeluju u glazbenim, dramskim, plesnim, likovnim, radnim te brojnim drugim sekcijama. Vjerovali ili ne, ti ljudi stvaraju prava mala umjetnička djela. Crtaju razne crteže od kojih su im najdraži cvjetovi, leptiri te razna srca. Slušaju glazbu, bave se kiparstvom, pravljenjem košara, prave i čestitke za blagdane poput Božića, Bajrama i Nove Godine. Oni se bave tkanjem, vrtlarstvom, voćarstvom, kućanskim poslovima, drvorezima, imaju i svoju mini farmu sa 490 kokoša te nekoliko patki. Sudjeluju u brojnim sportskim natjecanjima i modnim kreacijama. Ovaj Zavod surađuje sa susjednim zavodima poput Bakovića i Zovika koji smo također posjetili. U Zavodu Pazarić štićenici ostaju cijelog svog života. Najveći porast broja štićenika uslijedio je nakon rata te mnoge od njih nitko iz obitelji nikad nije posjetio. Nakon ove čašice razgovora i ugodnog gostoprimstva dobili smo i prigodne darove kao zahvalu za donacije Zavodu.
Dobili smo priliku razgledati Zavod i upoznati se sa svim njihovim radovima i raznim kreativnim grupama. Njihov sjaj u očima i radost zbog našeg dolaska nije bilo teško primijetiti. Sve ovo bi, vjerojatno , svatko od nas doživio na svoj način, a sigurno nije isto kad posjećuješ neko mjesto već treći ili četvrti put, ili prvi put kao što je to u mom slučaju. U našem gradu nemamo priliku vidjeti toliko ljudi na istom mjestu sa istim problemima poput mentalne retardacije, različitih hendikepa i medicinsko-socijalnih problema. Te ljude bih ja najbolje opisala kao malu djecu zarobljenu u odraslom tijelu. Toliko vam posvećuju pažnje i nemoguće je ne primijetiti tu radost i veselje na njihovim licima. A čemu se raduju? Pa prvi put nas u životu vide, ali naš posjet je najveći dar koji im možemo pružiti, a oni to pokazuju svojim brojnim zagrljajima, pozdravima i poljupcima. To je nešto neopisivo i svi bi trebali to doživjeti.
Dok smo bili u posjetu u mojoj glavi su se istovremeno vrtile dvije misli. Prva je bila upravo neizreciva želja za izražavanjem zahvale Bogu što mi je pružio ovakav život kakav već imam i kakav imaju gotovo svi moji prijatelji. U tim trenutcima postaneš svjestan svoje sreće, svog najvećeg bogatstva, zdravlja. Ako samo usporedimo naše i njihove mogućnosti sve je već rečeno. Zamislite samo njihovu ograničenost, usporenost i hendikepiranost, a onda se sjetimo našeg života. Ona druga misao je na neki način suprotnost ovoj prvoj. U tim ljudima sam vidjela primjer, u njima sam vidjela Krista. Bezuvjetna ljubav, zahvalnost, veselje, dobrota, ljubaznost, nasmijanost. Da, oni su upravo takvi. Ovaj svijet bi se u tim stvarima trebao ugledati na njih, to je baš ono što nam danas nedostaje. Za mene je ovo jedno predivno iskustvo i zahvalna sam Bogu što mi je pružio priliku upoznati sve ove divne ljude. Naravno, hvala i mojoj Dražani i mom fra Josipu koji su me izabrali, poveli i obogatili za ovo jedno predivno iskustvo.
Na povratku iz Pazarića smo posjetili i našeg fra Petra Drmića u Konjicu. Voljeli bi i da smo mogli više vremena provesti s njim, ali obaveze su obaveze. Ipak smo mi razgledali galeriju i saznali nešto novo o crkvi sv. Ivana Krstitelja. Veliko hvala našem fra Petru na izdvojenom vremenu i ugodnom gostoprimstvu.
Hvala Bogu na ovakvom predivnom danu s ovako predivnim ljudima.
