Kontakti i uredovno radno vrijeme

Trg Fra Mije Čuića 1, 80240 Tomislavgrad

Tel: +387(0)34/356-800

Email: zupa.duvno[at]biskupija.md-tm.ba

Uredovno radno vrijeme radnim danom: 8:00-12:00 i 15:00-18:00.

Nedjeljom i svetkovinama: nakon sv. misa

Raspored misa

Nedjeljom i svetkovinama u Župnoj crkvi:

7:30, 9:00, 10:30, 12:00 i 18:00 sati

Radnim danom u Župnoj crkvi: 7:00 sati; četvrtkom u Župnoj crkvi u 7:00 i u 19:00 sati

Kovači: 9:00 sati (nedjeljom i scetkovinama)

Stipanići: 10:00 sati (nedjeljom i svetkovinama)

Širokovac: 11:30 sati (nedjeljom i svetkovinama)

Starački dom: petkom u 10:00 sati

Fra Anthony Burnside

Fra Tony, rođeni Australac čiju su preci Irci, Englezi i Škoti, kao 26-godišnjak, nakon završena dva fakulteta u Australiji, hortikulture i zemljopisa, i jedne godine magisterija, došao je 1989. u Europu na šest mjeseci da se odmori.Imao je u planu obići cijelu Europu i pred kraj odmora dođe u Dubrovnik pa u Međugorje. Umjesto planirana dva dana, u Međugorju je ostao 17 dana, vratio se u rodni Melbourn, odgodio magisterij i ponovno došao u Međugorje.Što se kasnije dogodilo, najbolje će nam ispričati sam fra Tony.

Fra Tony, hvala za izdvojeno vrijeme. Da li je težak hrvatski jezik? Koliko Vam je trebalo da ga ovako dobro naučite?

Nema na čemu fra Janko! Na početku pozdravljam tebe i sve naše slušatelje. Drago mi je što se prvo pitanje odnosi na naš Hrvatski jezik! Kao što naši slušatelji već čuju ja imam čudan naglasak. Možda čak i neki primjećuju da po naglasku dolazim sa engleskog govornog područja. Pa to i je tako.

Došao sam u Bosnu i Hercegovinu iz jedne daleke zemlje prvi put u životu kad sam imao već 26 godina. Do tada nisam znao nijednu riječ hrvatskog jezika. Kad sam došao ovamo nisam mogao razumjeti ljude niti razgovarati s njima. Ljudi bi razgovarali sa mnom na hrvatskom jeziku i ja bih pokušavao s njima razgovarati na engleskom jeziku ali vidio sam da ne ide. Morao sam učiti Hrvatski.

Mogu reći da sam se uplašio kad sam ga počeo učiti. Hrvatski jezik je veoma težak, pogotovo za osobu s engleskog govornog područja. Engleska gramatika je vrlo jednostavna. Hrvatska gramatika je vrlo komplicirana i složena ali bogata i vrlo precizna. Hrvatski ima sedam padeža i zbog toga nama s engleskog govornog područja izgleda nemoguće naučiti Hrvatski, međutim ja sam jako zavolio ovaj jezik i bio sam uporan. Na početku sam morao skoro sve naučiti na pamet ... na primjer: crkva crkve crkvi crkvu oooj crkvo  crkvi crkvom i tako dalje.

Učio sam dan i noć i ponosan sam što sam uspio čak i diplomirati i magistrirati na hrvatskom jeziku. Čak sam se i zaredio  za svećenika u ovim krajevima i redovito propovijedam na hrvatskom jeziku. Nakon toliko godina nadam se da sam ga dobro svladao, iako ga i dalje svakodnevno učim. Ustvari Hrvatski je toliko složen da mislim da ga stranac ne može nikada baš u potpunosti naučiti. Mislim da ću učiti hrvatski jezik sve do kraja života.

Rođeni ste u Melbournu, u imućnoj obitelji. Kako je obitelj prihvatila Tvoju odluku da postaneš svećenik-redovnik i to na drugom kontinentu?

Da rodio sam se u Melbourne-u u dalekoj Australiji. Moj preci nisu Hrvati. Četvrta sam generacija škotskih, engleskih i irskih doseljenika. Moje prezime Burnside je škotsko prezime. Najstarije sam od četvero djece, oca profesora i majke knjižničarke, uz to i bogatih farmera. Živjeli smo izvan grada na našoj farmi na obali jednog velikog jezera ali smo bili usko povezani i s Melbourneom jer smo imali kuću i u gradu.

Imao sam prelijepo djetinjstvo živeći  na našoj farmi. Od malih nogu sam volio prirodu a posebno naše konje s kojima smo često išli na natjecanje.  Živeći u izobilju, a željan znanja, završio sam studij hortikulture i zemljopisa i godinu dana Magisterija Landscape arhitekture na Melbourne University, koji je najprestižnije Australske sveučilište.

Naslijedio sam veliku kuću u gradu od jedne dobrostojeće tete i nekoliko parcela zemlje izvan grada. Dok sam bio na fakultetu svoju budućnost sam vidio u politici, pa sam se zato i kretao u elitnim političkim krugovima. Sve do nedavno moj zet, muž moje sestre Karoline, i moj kolega iz studentskih političkih dana i  Australske laburističke stranke, je bio potpredsjednik naše države Viktorije.

Mojim dragim roditeljima bilo je kako teško kad sam im rekao da ću napustit Australiju i ostaviti im sve što imam i da ću živjeti u Bosni i Hercegovini. Kao praktični katolici oni su prihvatili moju odluku da postanem svećenik ali im je bilo preteško što ću svoje zvanje ostvarivati daleko od njih na sasvim drugoj strani svijeta.

Na poseban način je mom ocu bilo teško prihvatiti moju želju ostati u Hrvatskoj domovini. Među njegovim planovima za mene je bio taj da ću s njim živjeti i razvijati našu obiteljsku farmu. Da bi me odgovorio od moje nakane da živim u Bosni i Hercegovini, daleko od njih, on mi je zaprijetio da će rasprodati sve što imam uključujući i moje čistokrvne konje koje sam najviše volio od svega onoga što sam posjedovao. Moj otac se jako iznenadio kad sam mu rekao: Tata, teško mi je, prodaj moje konje, prodaj sve što imam i zadrži sve to za sebe. Ali čvrsto vjerujem da je Božja volja da idem živjeti u Bosnu i Hercegovinu.

Mama i moje sestre su nekako lakše prihvatile moju odluku da živim daleko od njih ali se dobro sjećam kako mi je majka na ispraćaju na zračnoj luci u Melbourne-u zabrinuto rekla: Sine, ne znamo kamo ti ideš! Moji roditelji su konačno prihvatili moju odluku da živim ovdje kad su sami nakon dvije godine došli u Bosnu i Hercegovinu i vidjeli kako su ljudi ovdje dobri, jednostavni i vjernici.

Moj brat Ross koji ima tvrtku rashladnih uređaja, uspješan i jako bogat poslovni čovjek, još uvijek smatra ludošću moju odluku biti fratar među Hercegovcima i  nikako me ne razumije. Za razliku od naših roditelja i dviju sestara on slabije vjeruje u Boga i ne gleda stvari očima vjere.

Kada i kako si se odlučio baš za Bosnu i Hercegovinu, što je to što te je potaklo da svoje poslanje obavljate baš ovdje?

Fra Janko mislim da ćeš se složiti sa mnom da su vrlo često Božji putevi jako čudni. Prije nego što sam prvi put došao u ove krajeve nisam nikada ni čuo za Bosnu i Hercegovinu. Sve do zadnjega rata, početkom devedesetih mi smo znali samo za Jugoslaviju.

Na početku je izgledalo da sam ovamo slučajno došao premda znamo da nema slučajnosti u duhovnom životu. Među dobrostojećim ljudima u Australiji običaj je poslati djecu u Europu na odmor nakon završenog studija. Potkraj rujna 1988. krenuo sam u Englesku i Škotsku da bih mogao bolje upoznati krajeve u kojima su živjeli moji preci. Bio sam tamo tri mjeseca, Novu godinu dočekao sam u Parizu, a zatim sam, iznenada, odlučio posjetiti cijelu Bivšu Jugoslaviju. Došao sam iz Londona u Dubrovnik zrakoplovom. Bio sam sam, nisam znao ni jedne riječi hrvatskog, ali me Dubrovnik oduševio pa sam ostao tri dana. Nigdje nisam vidio toliko prelijepih starih katoličkih crkava na jednom malom mjestu.  Katoličanstvo hrvatskog naroda me odmah duboko oduševilo.

Još u Australiji sam od majčinog liječnika doznao o Gospinim ukazanjima u Međugorju, i kad su mi neki ljudi rekli kako je to prilično blizu Dubrovnika, odlučio sam samo na jedan dan posjetiti to mjesto. Bila je zima, hodočasnika nije bilo mnogo, ali je crkva bila puna vjernika, mladih najviše, što me iznenadilo. Otišao sam na brdo ukazanja, molio krunicu, a neki mi je unutarnji glas govorio da posvetim svoj život dragom Bogu, o kojemu do tada nikada nisam ni razmišljao. U Međugorju sam shvatio da se moj život promijenio. Odmah tih prvih dana sam počeo jako voljeti ovaj narod. Spoznao sam tada koliko su Hrvati patili i kako su branili Katoličku vjeru kroz povijest. Zbog svega toga, ali i zbog njihove jednostavnosti i gostoljubivosti, jako sam ih zavolio već na početku svog boravka u Bosni i Hercegovini. Razgovarajući s fratrima u Međugorju o tadašnjoj političkoj situaciji u bivšoj Jugoslaviji osjetio sam da se nešto ozbiljno, veoma teško, događa među ljudima različitih nacionalnosti i vjeroispovijesti. Zato se na početku u meni rodila ideja da ne mogu napustiti ovaj narod, čvrsto sam odlučio ostati  ovdje s njima i biti svećenik među njima. Tako je i bilo.

 

Kako komentiraš situaciju u BiH? Je li moguć suživot naroda u BiH kakav, na primjer, vlada u Australiji među ljudima različitih vjera i kultura?

Nakon dvije godine moga boravka u Bosni i Hercegovini započeo je krvavi rat. Nisam se vratio u Australiju nego sam ostao ovdje sve do danas. Rat je bio užasan.  Na temelju mnogih zločina učinjenih tijekom toga sukoba dobio sam dojam da suživot u Bosni i Hercegovini nije moguć. Ali sam svjedok mnogih dobrih djela učinjenih od ljudi koji pripadaju svim narodima i vjerama u Bosni i Hercegovini i na temelju toga ja sam ipak uvjeren da je suživot ovdje unatoč svemu, ipak moguć.

Ja sam inače iz multietničke sredine, iz Australije, uz to i iz multietničke i multivjerske obitelji. Moji djedovi i bake su iz različitih nacionalnih i vjerskih zajednica. Naime, po nacionalnosti su bili Englezi, Škoti i Irci a jedna prabaka  je bila Židovka. Po vjeri su većinom bili protestanti, a tatina mama je bila jedina katolkinja. Moja majka je bila protestantkinja i prešla je na katoličku vjeru kad je imala 21 godinu. Po ovom pitanju takva je većina australskih obitelji. Moji prijatelji u mladosti nisu bili katolici nego su skoro svi bili protestanti ili ateisti. Moja najdraža baka, mamina mama, je bila Engleskinja, porijeklom iz protestantske obitelji i nikada nije išla u svoju crkvu. Volio sam je cijelim svojim srcem i nije mi palo na pamet mrziti je zato što nije bila katolkinja kao ja.  Na temelju moga australskog iskustva gdje sada u miru žive ljudi sa svih strana svijeta uvjeren sam da je suživot u našoj Bosni i Hercegovini moguć.

To kažem premda sam svjestan da za razliku od ljudi koji su se rodili u Bosni i Hercegovini nisam opterećen prošlošću koja je zaista bila teška i tragična u ovim krajevima. Priznajem, s punim poštovanjem prema svim narodima koji žive u Bosni i Hercegovini, da često nije lako pa ni pošteno uspoređivati situaciju u bogatoj Australiji  koja praktički nije nikada iskusila rata sa situacijom u Bosni i Hercegovini koja je stoljećima bila na vjetrometini i prošla kroz razne nevolje i tragedije i koju praktički nije zaobišao nijedan veliki rat.

Kakav je odnos Australaca prema vjeri? Ovdje u BiH, vjera je, možemo to reći, barem, deklarativno na prvom mjestu za sva tri naroda.

Fra Janko općenito rečeno Australci su vrlo slabi vjernici. Velika većina njih su barem deklarativno kršćani od čega je 35% katolika. Crkve su poluprazne jer uglavnom samo stariji ljudi idu na misu, a mladih na Svetoj misi gotovo i nema. Osim jednog malog kruga vrlo angažiranih katolika koji su članovi na primjer nekih pokreta za pravo na život nerođene djece  velika većina Australskih vjernika je nezainteresirana za vjeru. Skoro 30% Australaca ne pripada ni jednoj vjerskoj zajednici.Australci materijalno dobro žive i vjerojatno zbog toga kad ljudi imaju svega onda više ne traže Boga niti Ga trebaju.

Naravno u Bosni i Hercegovini situacija je što se tiče vjere sasvim drugačija. Koliko ja vidim teško je naći nekoga koji će ti priznati da uopće ne vjeruje u Boga. Mislim da velika većina ljudi u Bosni i Hercegovini bar ponekad pohađaju obrede u Crkvi ili u džamiji. Mnogi ljudi vjernici su u mnogim životnim nevoljama našli utjehu i snagu upravo u vjeri. U to sam se uvjerio tijekom zadnjega rata i vidio kod mnogih katolika Hrvata i Muslimana Bošnjaka pa i kod pojedinih Srba pravoslavaca. Upravo na samom početku moga boravka ovdje tu među Hrvatima, osjetio sam neku snagu, žar i ljubav prema Bogu i Katoličkoj Crkvi što nikada prije u životu nisam osjetio. Pa i moje redovničko zvanje je vezano uz ove krajeve i uz svjedočanstvo vjere dobrih vjernika iz ovih krajeva.

Međutim, ovdje postoji jedan veliki problem što je vjera često puka tradicija koja je izražena kroz dobre dolaske na vjerske obrede, hodočašća i drugo, a u svagdašnjem životu vjera nije posvjedočena dobrim djelima. Istinska vjera ljude oplemenjuje i uči otvorenosti i poziva na suživot, a zlouporaba vjere, kao što se to itekako zna događati na ovim  područjima, dijeli ljude i sprječava  suživot. Velika odgovornost je na vjerskim predstavnicima koji bi daleko više i iskrenije trebali raditi na istinskom pomirenju i suživotu ljudi u Bosni i Hercegovini. Osim vjerskih predstavnika još veća odgovornost leži na BiH političarima da umjesto što misle samo na sebe da se iskreno potrude poboljšavati ekonomiju kako bi bilo omogućeno svima da dođu do zaposlenja i sigurnosti i jednog pravednijeg i normalnijeg života za sve ljude u Bosni i Hercegovini.

 

Član si hercegovačke franjevačke provincije. Gdje si do sada obavljao svećeničku službu? Bi li izdvojio  neko mjesto koje ti je posebno drago?

Da član sam hercegovačke franjevačke provincije i upravo ove godine sam proslavio 25 godina redovništva. Bio sam u novicijatu na Humcu kod Ljubuškoga i nakon toga sam studirao filozofiju i teologiju u Zagrebu. Nakon svećeničkog ređenja 1998. god. u Zagrebačkoj katedrali, ostao sam i djelovao  u našem samostanu u Dubravi u Zagrebu još nekoliko godina. Onda sam djelovao u župi Čerin godinu dana. Nakon toga sam  živio godinu dana u franjevačkom samotištu u Molizama u južnoj Italiji. Opet sam se vratio u Hercegovinu i nekoliko mjeseci sam služio u Tomislavgradu. Nakon toga sam otišao u Konjic gdje sam ostao 8 godina, a u Konjicu sam bio i gvardijan.

Sad sam opet na službi u Tomislavgradu. Naš Duvanjski narod je jako pobožan, na misama su uvijek pune crkve, a to se ne može svugdje i često vidjeti. Posebno mi je drago držati vjeronauk u gimnaziji. Učenici su bistri i marljivi i osjeti se da dolaze iz obitelji u kojima se vjera živi i fratar poštuje i voli. Mislim da bi fratri u Tomislavgradu trebali biti jako ponosni na svoj narod.

Premda jako cijenim ovaj duvanjski narod moje iskustvo u Konjicu mi je bilo posebno drago čak i upečatljivo. Tamo sam imao osjećaj kao da sam bio baš pozvan od Boga djelovati među Konjičanima, ne samo među katolicima nego i među ljudima drugih vjera i nacionalnostiMogu slobodno reći gdje god sam bio u Bosni i Hercegovini, u bilo kojoj župi, ljudi su uglavnom prema meni bili dobri, ljubazni i gostoljubivi. Ovo na prvom mjestu vrijedi za mnoge dobre katolike Hrvate, ali moram priznati da iz moga lijepog iskustva u Konjicu ovo također vrijedi i za sve dobre ljude iz ovih krajeva uključujući i mnoge dobre Bošnjake i Srbe.

Inače smatram da je kršćanski i ljudski dijeliti ljude na dobre i zle, a ne prema vjerskoj ili nacionalnoj pripadnosti. Imao sam sreću što je fratar s kojim sam živio u Konjicu fra Petar Drmić imao iste stavove o ovim i drugim pitanjima kao i ja. Fra Petar ima zaista široki kršćanski pogled o svemu tome.

Sjećam se kad smo tek došli u Konjic jedan dobar čovjek Behdžet Buturović, s kojim smo fra Petar i ja ostali veliki prijatelji, rekao mi je: Fra Toni bez obzira na ružne stvari koje su se dogodile u ovom gradu tijekom rata molim te nosi svoj franjevački habit jer habit i fratri čvrsto pripadaju našoj konjičkoj kulturi i identitetu. Sigurno svi ljudi pa i bošanjaci u Konjicu će imati više poštovanja prema vama fratrima ako nosite svoj franjevački habit i ako budete tko jeste.

Pa fra Petar i ja smo se brzo uvjerili da je tako i bilo u KonjicuUsko smo se povezali sa Srpskom pravoslavnom zajednicom i s Islamskom vjerskom zajednicom. Otvorili smo samostan svim našim sugrađanima i dijelili smo karitas svim potrebnima bez obzira na njihovu vjeru i nacionalnost.  Mislim da je moje prelijepo iskustvo suživota u Konjicu  još jedan razlog  zbog čega sam ipak uvjeren da je suživot unatoč svemu, ipak moguć u Bosni i Hercegovini.

Dogodi li ti se ponekad da se osjećaš kao stranac, ipak si rođen i odgojen u kulturi koja nema puno dodirnih točaka s narodom u BiH?

Fra Janko, mogu iskreno reći: Gdje god sam bio, u bilo kojoj župi, ljudi su uglavnom prema meni bili dobri, ljubazni i gostoljubivi. Ovo na prvom mjestu vrijedi za mnoge dobre katolike Hrvate, ali također vrijedi i za sve dobre ljude iz ovih krajeva uključujući i Bošnjake i Srbe. Među takvim ljudima nemoguće je osjećati se kao stranac.

Činjenica je da sam iz jedne druge daleke zemlje i da sam u Bosni i Hercegovini prihvatio jedan sasvim drugačiji novi život, i to nije bilo bez poteškoća. Naravno zbog toga što sam odgojen u jednoj kulturi koja je malo, ali ne toliko puno, različita od ove kulture u nekim stvarima osjećam da sam malo drugačiji od ostalih, ali imam dojam da su me ljudi u ovim krajevima uglavnom vrlo lijepo prihvatili i poštovali i zbog toga sam uvijek osjećao da pripadam na svoj način ovoj sredini i ovom narodu. Sasvim sam uvjeren da bez Boga i pomoći dobrih ljudi iz ovih krajeva ovo sve ne bi bilo moguće.

Međutim, ja sam ipak osjetio da moja otvorenost prema ljudima drugih vjera i nacionalnosti i to što sam im pomagao, smetaju nekima s kojima živim. I znam da moja ljubav prema nižim bićima, odnosno životinjama, i spremnost pomoći ostavljenim i izmučenim psima lutalicama ne nailazi na razumijevanje mnogih ljudi u ovim krajevima. Moji dobri roditelji i fratri profesori i drugi kršćanski odgojitelji su me naučili da poštujem sve ljude i da im pomažem, pa čak i nižim bićima u nevolji. Zar nije Isus rekao:  Kako želiš da tebi drugi čine, tako čini i ti njima (Lk 6, 31)  a u Knjizi Mudrosti piše sljedeće: Jer ti ljubiš sva bića i ne mrziš ni jedno koje si stvorio. Jer da si štogod mrzio, ne bi ga ni stvorio (Mudr 11, 24).

Dakle ja se ne ispričavam i neću se nikada ispričavati zbog takvog plemenitog i humanog djelovanja. Ja bih čak i zamolio sve ljude dobre volje u Bosni i Hercegovini da slično tako rade.

Ovih dana trebala bi izaći iz tiska tvoj prijevod knjige na hrvatski jezik Sveti Franjo i životinje. Reci nam nešto više o tome.

Da fra Janko i to upravo u suradnji s vama i Svjetlom riječi. Prošle godine kad sam bio na godišnjem odmoru u Asizu naišao sam na jednu prekrasnu malu knjigu s naslovom Sveti Franjo i životinje. Autor knjige je Luciano Radi koji je napisao knjigu na Talijanskom jeziku. Izvori kojima se autor knjige služio su uglavnom iz klasične franjevačke literature, a posebno iz životopisa sv. Franje od Tome Čelanskoga i od sv. Bonaventure. Ilustracije knjige su prelijepe. Kad sam vidio da je knjiga prevedena na engleski i njemački jezik odlučio sam je prevesti i na naš Hrvatski jezik.

U uvodu knjige autor tvrdi da je primjer sv. Franje Asiškoga, zaštitnika prirode i životinja, snažan poticaj suvremenom čovjeku da ne zaboravi svoju odgovornost pred Bogom i Čovječanstvom da čuva, štiti i poštuje prirodu koja je teško ugrožena. Ova aktualna problematika o zaštiti prirode, o kojoj se govori u uvodu ove knjige, na poseban način dobiva na važnosti i težini i zbog toga što je o njoj tako snažno progovorio i sam Papa Franjo u svojoj novoj enciklici o okolišu čiji naslov glasi:Laudato si što znači Hvaljen budi. Papa nas uči da, iako mi ljudi jesmo gospodari na zemlji, naše gospodstvo nije apsolutno nego služiteljsko. Bog je stvoritelj i vrhovni Gospodar. Mi smo ustvari čuvari ove zemlje i dužni smo sve održavati i čuvati, ne samo za sebe nego i za buduće naraštaje, da bude u onakvom stanju u kakvom nam ju je predao dragi Bog. Nisu niža bića, npr. životinje, čisti objekti za iskorištavanje i postizanje koristi već imaju vlastitu vrijednost pred Bogom i zato se moramo prema njima odnositi humano i s velikim poštovanjem.

U ovoj novoj knjizi se jasno vidi s kojom je nježnošću sveti Franjo općenito postupao prema prirodi, a osobito prema životinjama (KKC 2416). Sv. Franjo je propovijedao pticama. On je pripitomio jednog vuka. Cijelim svojim srcem je suosjećao sa životinjama koje su ljudi maltretirali:  oslobodio je jednu nesretnu patku iz zamke, vratio je ribu u vodu koju je ribolovac bacio na tlo.  Spasio je dva janjeta koja su vodili na klanje i dao ih je časnim sestrama Klarisama koje su mu napravile džemper od njihove vune. Prema sv. Franji čak i obične gliste zaslužuju naše milosrđe. Nakon kiše Sv. Franjo bi pažljivo sklonio sve gliste koje su bile na putu da ih ljudi ne gaze svojim nogama. Poznato je da je svetom Franji svako biće, ovca, medvjed, pa i vuk, brat. On je u znak zahvalnosti Bogu s ljubavlju blagoslivljao sva Božja stvorenja.

Preuzeto sa svjetlorijeci.ba