Slavlje Prve Svete Pričesti
- Detalji
- Kategorija: ŽUPA SV. MIHOVILA ARKANĐELA - DOGAĐANJA
- Objavljeno Ponedjeljak, 03 Lipanj 2013 11:27
( Ponedjeljak, 3. 6. 2013. – s. Zdenka Petrović; foto: Josip Krišto) U subotu je, 1. lipnja, u našoj župnoj crkvi, pod geslom „OVO ČINITE MENI NA SPOMEN!“, 114-ero djece (61 dječak i 53 djevojčice), prvi put pristupilo stolu Gospodnjemu i primilo sakramenat Prve sv. pričesti.
Uz prvopričesnike su bili njihovi roditelji, rodbina i prijatelji. Za ovaj sakramenat prvopričesnici su se intenzivnije pripremali na župnom vjeronauku subotom tijekom školoske godine.
Dan prije svete Pričesti prvopričesnici i njihovi roditelji očistili su svoje duše u sakramentu sv. Ispovijedi pa su tako duhovno pripremljeni mogli svi radosnije sudjelovati u cjelokupnom slavlju Prve svete pričesti.
Svetu Misu slavio je fra Željko Barbarić. U prigodnoj propovijedi fra Željko je, na djeci blizak način, slikovito govorio o važnosti susreta sa živim Isusom u sakramentima, napose u sakramentima Euharistije i Ispovijedi. Naglasio je da su sakramenti slavlje i da tada mi slavljenici trebamo donijeti Isusu nešto na dar, a najvažniji dar koji mu možemo dati je čisto srce. Prvopričesnici su tijekom euharistijskog slavlja nekoliko puta zapljeskali u znak pozdrava Isusu te su i na taj način izražavali svoju radost zbog posebnog susreta s Isusom u ovom sakramentu.
Evo nas sada kraj tvoga olatara srca prepunih svetoga žara – riječi su jedne recitacije koje možda najbolje opisuju osjećaje i raspoloženje prvopričesnika okupljenih u zajedništvu oko stola Gospodnjega. U tom zajedništvu prvopričesnici su sudjelovali na poseban način kroz prigodne recitacije, čitanjem biblijskih tekstova u službi riječi, pjevanjem psalma te u prinošenju darova i molitvi vjernika.
Svečanosti ovoga misnog slavlja pridonio je i mali župni zbor pod ravnanjem s. Marije Martinović i uz orguljsku pratnju mladoga Pere Tokića.
Kao uspomenu na Prvu pričest djeca su, po završetku euharistijskoga slavlja, dobilia prikladne darove: prvopričesničku krunicu, molitvenik i sliku uspomene na taj dan. Zajedničko i pojedinačno fotografiranje koje je slijedilo nakon toga također je imalo za cilj da se sačuva spomen na kako ga neki prvopričesnici nazvaše „bijeli dan“.
Radost susreta sa živim Isusom mogla se uočiti i na licima prvopričesnika i na licima njihovih roditelja. Iako je kiša pomalo omela planove i želje da sve bude ljepše i svečanije, ipak nije uspjela oduzeti raspoloženje čistog i jednostavnog dječjeg srca. Potvrđuju to i riječi jedne prvopričesnice koja je na kraju rekla: „Meni stalno odzvanjaju riječi iz recitacije: evo, svanuo je sretni dan, najsretniji u životu mom... srca su nam sretna mala... postali smo sveti novi...“
