Porta fidei (Vrata vjere)
- Detalji
- Kategorija: KOLUMNE - KOMENTARI
- Objavljeno Ponedjeljak, 13 Kolovoz 2012 12:46
( Ponedjeljak, 13. 8. 2012. - Don Ilija Drmić) “Pošto navijestiše evanđelje tomu gradu i mnoge učiniše učenicima, vratiše se u Listru, u Ikonij i u Antiohiju. Učvršćivali su duše učenika bodreći ih da ustraju u vjeri jer da nam je kroz mnoge nevolje ući u kraljevstvo Božje. Postavljali su im po crkvama starješine te ih, nakon molitve i posta, povjeravahu Gospodinu u kojega su povjerovali.
Pošto su prešli Pizidiju, stigoše u Pamfiliju. U Pergi navijestiše Riječ pa siđu u Ataliju. Odande pak odjedriše u Antiohiju, odakle ono bijahu povjereni milosti Božjoj za djelo koje izvršiše.
Kada stigoše, sabraše Crkvu i pripovjediše što sve učini Bog po njima: da i poganima otvori vrata vjere. I proveli su nemalo vremena s učenicima“ (Dj 14,21-27).
Ovo je odlomak u kojem se nalaze riječi porta fidei - vrata vjere, što ih je papa Benedikt XVI. uzeo za svoj motu propriokojim je nagovijestio Godinu vjere koja će trajati od 11. listopada 2012. do svetkovine Krista Kralja 24. studenoga 2013. U tome razdoblju valjalo bi razmišljati o vjeri kao Božjem daru u našem ljudskom i kršćanskom životu i to u raznim životnim prigodama u kojima se odvija život naših kršćanskih zajednica, odnosno naših župa. Obilježit ćemo u tome periodu Godine vjere dva vrlo važna događaja, a to su 50. obljetnica Drugoga vatikanskog sabora i 20. obljetnica objelodanjivanja Katekizma Katoličke Crkve što je također plod toga istoga Sabora. Taj Sabor djelo je Duha Božjega i djelo Crkve. On je mnogo toga pokrenuo u Crkvi kao Narodu Božjem. U Katekizmu se može pronaći sve u svezi s vjerom i njezinim sadržajem. Preporuka je da svi kršćani čitaju Bibliju, Katekizam i Dokumente Sabora. Pomalo svakoga dana.
Pisac Djela aspostolskih sv. Luka veličanstveno opisuje ono što apostoli čine vođeni Duhom Svetim u Listri, Ikoniju, Antiohiji i drugdje. Oni propovijedaju evanđelje, učvršćuju duše učenika u vjeri pogotovo što su izloženi opasnostima, oni ih bodre da ustraju u vjeri jer u ovome životu valja proći kroz mnoge nevolje da bi se dospjelo do Kraljevstva Božjega. Osim toga, učenici su u tim mjestima povjerovali u Gospodina i prigrlili su njegov put, njegovu istinu i njegov oblik života, te njegov nauk vjere koji je u susljednosti s onim objavljenim u Starome Zavjetu. Posebno se ističe radost što su i pogani prigrlili vjeru, tj. Bog je i njima otvorio vrata vjere zahvaljujući propovijedanju i svjedočenju svih kršćana koji su u očima pogana izgledali kao da su bogovi sišli s nebesa k njima na zemlju. Ovdje valja promisliti ovu činjenicu da Bog otvara vrata vjere po apostolima, po učenicima, po svojim vjernicima, po nama danas otvara ta vrata svima s kojima se susretnemo, ali na žalost moguće je da se vrata vjere ponegdje i zatvore zbog naše slabe vjere ili pak nevjere ili čega drugoga što kvari vjeru i njezin sjaj u ovome svijetu. Mi moramo ljepotu i sjaj vjere predstaviti drugima, a svoju slabost istaknuti kao svoju nemoć da služimo Bogu do kraja u sjaju vjere, što je dakle naš manjak snage i volje, a nije problem vjere i njezine ljepote s Božanskim sjajem. Tako je nekako sve u životu: nije problem u sakramentima Crkve, tim starim i vječno novim tajnama, nego u ljudima koji ih primaju i prakticiraju. Nije problem u Božjim zakonima, nego u ljudima koji ih ne vrše. Nije problem u idealima, nego u nama koji klonemo kročeći prema njima da ih ostvarimo. Godina vjere želi nas u tom smislu ohrabriti i potaknuti da ustrajemo u borbi zas ideale vjere, nade i ljubavi.
Ovo je svečan biblijski način pripovijedanja velikih Božjih djela. Otvaranje vrata, porta fidei, odrazom je činjenice ondašnjih velikih gradova što su imali svoja gradska vrata koja su se svečano otvarala u raznim zgodama da bi se ušlo u grad, u zajednicu koja u njemu živi. Tako je dakle i Bog otvorio vrata vjere kroz koja se svečano ulazi u grad Crkvu, odnosno u zajednicu koja u njemu živi i djeluje vršeći sve što Bog od nje traži. Ta vrata postoje i u sklopu bazilike sv. Petra i Pavla koja se svečano otvaraju i opet zatvaraju u povodu velikih obljetnica. To je simbolika našega ulaska u svetinju nad svetinjama, u obzore milosti Božje, u hram gdje prebiva sam Bog. To su vrata ulaska u područje mistike koja je povezana s vjerom. Kroz porta fidei postižemo uspjehe nakon mnogih padova.
Mi danas možemo razmišljati o vratima vjere kroz koja smo mi ušli i kao narod pokrštenjem od 7. do 9. st., što je simbol Višeslavova krstionica čija se kopija nalazi u našim crkvama, odnedavno i u onoj crkvi u Udbini. Zatim, valjalo bi promisliti o svome obiteljskom ulasku u zajednicu Crkvu kroz vrata vjere, također i o svome pojedinačnom krštenju kada su nas kroz vrata vjere unijeli naši roditelji, kumovi i rodbina u nazočnosti ostalih kršćana. U tome razmišljanju mogu nam pomoći činjenice vezane za Abrahamovu vjeru koja je poslušna Božjem glasu da iziđe iz Ura Kaldejskoga i krene u nepoznato, odnosno prema obećanoj domovini kao Božjoj baštini, izmjerenoj i premjerenoj, kojom će uistinu teći med i mlijeko Božje riječi i milosti vjere za sve ljude i cijelo čovječanstvo, i to u Kristu Isusu, Drugoj Božanskoj osobi koja se utjelovila na toj svetoj baštini, rodila, odgojila, rasla, krštena na rijeci Jordanu, propovijedala po toj baštini, sijala riječ Božju po toj baštini, te konačno završila na Kalvariji što je najskuplja Božja krvava baština koja se može zadobiti potpunim predanjem Bogu i čovjeku. Može se otkupiti vlastitim jakim ljudskim i kršćanskim življenjem što ide u nekim slučajevima i do mučeništva. U Godini vjere valalo bi kupiti svoj djelić u toj kalvarijskoj baštini dobrim djelima najbližima u vjeri i potrebi. Tu na kalvarijskoj baštini je iz njegova probodenoga boka potekla krv i voda, znakovi vjere koja ide do kraja, vjere koja ima apsolutno povjerenje, vjere koja i nas uči kako se vjeruje i ustrajava u vjeri do kraja, do raspeća, do smrti i ulaska u vječnost gdje vjera i nada prestaju a ljubav se nastavlja.
Osim toga, tu je i Poslanica Hebrejima koja nam određuje bit vjere gotovo na filozofski i teološki način, a potom nabraja mnoštvo likova koji su ustrajali u vjeri i postigli cilj svoga života, što nam je veoma poučno. “A vjera je već neko imanje onoga čemu se nadamo, uvjerenost u zbiljnosti kojih ne vidimo. Zbog nje stari primiše svjedočanstvo“ (Hebr 11, 1-2).
Razmišljajući o Papinu motu propriju sjetio sam se mnogih činjenica o vjeri kao Božjem daru nama ljudima, putnicima ovim svijetom. Posebno se vraćam razmišljanju o našem praocu vjere Abrahamu kojega Bog poziva iz njegova grada Ura Kaldejskoga na sjecištu rijeka Eufrata i Tigrisa. Poslušan Božjem glasu on napušta svoj kraj i svoj grad, te svoj narod, kao i sve svoje što se u tome prostoru događalo do njegova odlaska. Razlog zašto ostavlja taj svoj životni prostor i odlazi u potragu za drugim koji će mu udijeliti sam Bog, jest Božji plan da njega učini svjedokom žive vjere iz koje će se razviti Božji narod, a u kojem će se opet roditi Božji Sin, Druga Božanska osoba Isus Krist, navjestitelj Radosne vijesti pune nade, vjere i ljubavi.
Ovdje valja zamijetiti činjenicu posluha glasu Božjem, koji je toliko jak da Abraham nimalo ne sumnja u onu budućnost koja stoji pred njim osobno i pred njegovim potomstvom, onim tjelesnim i duhovnim. On se ne okreće natrag, nego samo ide naprijed prema Božjoj baštini koja će biti mjestom Božje ljubavi, objave nama ljudima. Krist će se objaviti u Betlehemu judejskome i to na vrlo skroman način, među pastirima i njihovim stadima. Time je Bog po svome Sinu potvrdio sva svoja stvorenja kao valjana, zatim očitovao im smisao koji se krije u najvećem Smislu a to je objavljeni Bog u Isusu Kristu, osnažio je starozavjetnu Abrahamovu vjeru, koja je osobni Božji dar i dao joj je novu dimenziju, isto tako nadi i ljubavi. Uz to valja spomenuti i to da je Bog blagoslovio ovo naše tlo na planetu Zemlji svojim dolaskom i ucjepljenjem vjere u ljudska srca. Tlo je vrlo bitno kao i tijelo jer nad stvorenim svijetom i kopnom lebdio je Duh Božji na prapočecima, a u srce čovjekovo ušao je Duh Sveti te je tijelo postalo hram Duha Svetoga, kako je pripomenuo sv. Pavao u nacrtu svoje teologije i pastoralke. Duh ne želi samo lebdjeti nad stvorenjima, nego biti u njima, a napose mu je milina stanovati u čovjekovoj nutrini koju tako izgrađuje do one mjere potrebita uzrasta u Bogu. Duh Sveti svojim darovima jača i krijepi našu vjeru i naš hod ovim svijetom do ulaska u nebeske dvorove. Vjera traži Duha Svetoga, vjera se grije u Duhu Svetome, ona se s njime rasplamsava u svim trenucima ovozemnoga života, a napose u nevoljama kada zapravo procvjeta do punine kako su nam to očitovali mnogi sveci mučenici. Vjera teži za Putom, Istinom i Životom, tj. Kristom da bi se popela do Boga Oca u nebesima, koji je naš stvoritelj; stvorio je svijet a kruna je njegova stvaranja čovjek, koji je malo manji od Boga, malo manji od anđela, kako se kaže u Psalmu 8.
Zemlja je mjestom gdje se prema Božjoj zapovijedi stvara kult i kultura. Svi elementi vjere i religije, napose sakramenti, imaju udjela u kulturi ovoga svijeta, oni također posvećuju sve i svemu daju osmišnjelje, te jaku motivaciju čovjeku putniku da nadiđe sve nevolje i protivštine duha na putu do vječne domovine. Vjera je, dakle, duša svega djelovanja i postojanja, napose po sakramentima se učvršćuje. Kroz vjeru mi ulazimo u sfere Božjega svijeta, gdje nada i vjera prestaju, a nastavlja postojati samo ljubav, jer Bog je ljubav.
Vjeru su propovijedali apostoli koji su bili nadahnuti Duhom Kristovim i Duhom Svetim, a to su prenijeli i na sve svoje nasljednike biskupe i svećenike, kao i na sve kršćane među kojima su i osobe, redovnici i redovnice, koje su živjele poslušnost, siromaštvo i čistoću. Oni su provodili takav oblik života i djelovanja da su shvaćali kako su vjera, nada i ljubav povezane i ne mogu biti odvojene, te također da sve prate i djela, jer vjera bez djela je mrtva, kako posvjedoči apostol Jakov u svojoj poslanici. Mi svojim djelovanjem u svijetu i karitativnim pomaganjem siromašnima pomažemo samome Kristu koji se identificirao s njima, jer smo svi mi njegova braća.