Razgovor s duvanjskim misionarima u Africi
- Detalji
- Kategorija: PRATIMO...
- Objavljeno Četvrtak, 04 Rujan 2014 15:16
Osobita nam je radost ponovno susresti naše misionare, članove Hercegovačke franjevačke provincije: fra Antu Kutlešu i fra Filipa Sučića koji već godinama zauzeto i s puno ljubavi, žrtve i odricanja rade na njivi Gospodnjoj u dalekome Kongu, u srcu Afrike.
S njima je i fra Pere Čuić koji je ostao “dežurni“ u misiji i brine se za duhovnu skrb vjernika dok su njih dvojica u domovini na zasluženome odmoru. No snage su im znatno oslabljene jer je pred Božić 2013. godine, nakon teške bolesti, preminuo brat i misionar fra Stojan Zrno. Fra Filip je u misiji Kamina, a fra Ante u misiji Muleba. S njima je razgovarao naš suradnik fra Josip Mioč.
Josip Mioč (dalje JM): Srdačno vas pozdravljam i zahvaljujem u ime Uredništva da ste našli malo vremena za ovaj razgovor za naš List. Kada god ste došli u domovinu, nikada niste bili ni praznih ruku ni prazna srca. Donosili ste pozdrave braće kršćana, svjedočili o porođajnim mukama i odrastanju te mlade Crkve u Africi, ali i o radosti i nadi koja ispunja i vas i vaše vjernike. Svjedoci smo i da ste donosili i vrijedne izloške za jedinstvenu afričku zbirku koja je izložena u zavičajnome franjevačkom muzeju u Tomislavgradu. Što nam ovaj put donosite iz Afrike, točnije iz Konga?
Fra Ante Kutleša: Kada krenemo iz Afrike u domovinu i zavičaj, naši vjernici uvijek lijepo naglase: „Pozdravite nam našu braću kršćane – Hrvate.“ To nosimo u srcu i te pozdrave izručujemo. Od izložaka uvijek donesemo ponešto. Ta nikada se ne ide prijateljima ni prazna srca, a ni praznih ruku. Ja sam ovaj put donio bič – simbol kolonizatorske vlasti kojom su tukli zarobljenike. Kod afričkoga naroda bič je u vrlo ružnome i bolnome sjećanju. Donijeli smo i još nekih sitnijih predmeta, kojih već ima dosta u našemu muzeju.
JM: Kako je došlo do ideje da se u Tomislavgradu u okviru muzeja oformi i afrička zbirka?
Fra Filip Sučić: Od 1971. godine u Kongu djeluju naši franjevci: pok. fra Blago Brkić, fra Ante Ivanković, fra Ante Kutleša, fra Filip Sučić, fra Pero Čuić, pok. fra Stojan Zrno i pok. fra Jozo Vasilj. Trojica su dakle već u vječnosti. Kada god bi netko od nas dolazio u domovinu i zavičaj, uvijek bi ponio po koji predmet iz Afrike, iz njihova podneblja i kulture. I kada se toga poprilično nakupilo, franjevci su, na čelu s pok. fra Jozom Križićem, čije ime muzej nosi, došli na ideju da bi bilo lijepo, pa i neobično i jedinstveno na ovim našim prostorima, te predmete izložiti i ponuditi javnosti. I Bogu hvala, tako je prošloga ljeta u okviru duvanjskoga samostana lijepo uređen, svečano otvoren i predan javnosti zavičajni muzej „Fra Jozo Križić“, u okviru kojega je i afrička zbrka. Dakle, ti su predmeti prikupljani više od 40 godina. Svi ti predmeti najrječitije govore o svekolikome načinu života Afrikanaca, njihovoj vjeri, kulturi i običajima. Sretni smo i ponosni da je naš zavičajni muzej ovako lijepo uređen i da je afrička zbirka tu našla svoje mjesto.
JM: Godinama ste u Africi, u Kongu. Fra Ante gotovo 40, a fra Filip 31 godinu. Kako vidite i doživljavate ove naše prostore? Ima li kakvih promjena?
Fra Ante: Svaki put kada dođemo ovamo, a to je svake druge godine, zamjećujemo kako sve ide malim koracima, ali ipak naprijed. Uvijek se događa neki novi pomak, naravno nabolje, što vi možda tako ne zamjećujete. Ovaj put nas je jako obradovalo kada smo vidjeli kako nam je glavna ulica u Tomislavgradu vrlo lijepo i ukusno uređena. Naravno, uvijek nas itekako veseli kad zamijetimo da se ne stagnira nego ide naprijed.
JM: S kojim se poteškoćama najčešće susrećete u svome misionarskom životu i radu u Kongu?
Fra Ante: Od poteškoća nitko nije izuzet pa tako ni mi. Zbog posebnih okolnosti i života i rada kod nas su te poteškoće naravno još i naglašenije. Svakako je za svakoga misionara u početku najveća preprjeka svladati domaći jezik i naviknuti se na novi, njihov, način života. Tko to ne može, a ima i takvih slučajeva, taj mijenja sredinu. Mi smo to, Bogu hvala, već davno svladali i od tada nemamo barem s tim nekih većih poteškoća. Najveće su poteškoće zbog izrazitoga siromaštva i nerazvijenosti. No, ima taj dio svijeta itekako i svoje pozitivnosti, odnosno vrline s kojima se ni daleko civiliziraniji narodi ne mogu baš pohvaliti. No najteže nam je kada vidimo tolike potrebe u svakome pogledu, a mi možemo tako malo, a često nimalo pomoći. Zamjećujemo kako mi ovdje mnogo toga bacamo (osobito za nekakvih slavlja), a tim siromasima bi sve to itekako bilo korisno i potrebno i mnoge bismo mogli spasiti, osobito djecu. U Africi još uvijek svega pa i onoga najnužnijeg nedostaje. Svaka se naša župa sastoji od mnogo sela i na golemu prostoru, a koja trebamo redovito posjećivati i za njih se duhovno i materijalno skrbiti. U duhovnome se smislu maksimalno dajemo i tu, Bogu hvala, nema oskudice i recesije. Prava oskudica je u materijalnome smislu. Posvuda vlada izrazito siromaštvo. Ni izdaleka nemamo dovoljno materijalnih sredstava kako bismo zadovoljili barem one najosnovnije potrebe, a da i ne govorimo o gradnji kapelica i crkava, putova, vodovoda, škola, ambulanti, bolnica.. Zato smo zahvalni za svaku, pa i najmanju novčanu pomoć koju dobijemo od prijatelja i dobročinitelja, ljudi velika i otvorena srca.
Fra Filip: Teškoća je kvalitetno organizirati kršćanku zajednicu. Na primjer, dođete u jedno selo, okupite kršćane i do vašega sljedećeg posjeta oni rade na svome zajedništvu. No da bi to sve dobro funkcioniralo, potrebno je sagraditi crkvicu, kapelicu, kako bi se oni tu sastajali i Boga slavili i da svećenik imaju gdje slaviti misu i ostale sakramente. Sve ovo i mnogo toga je potrebno za život kršćanske zajednice. Formiranje kršćanskih zajednica, gradnja crkava, kapelica i škola za nas je svakako najvažniji dio posla, ali tu su i najveće poteškoće. Konkretno, moja misija ima 22 sela i gotovo se u svakome selu nešto gradi. Tako gradimo 12 crkava ili crkvica koje mogu primiti i po nekoliko stotina vjernika. Izradimo projekte, tražimo pomoć po svijetu i započnemo graditi. Zatemeljamo i podignemo objekt metar-dva, a onda nastaju prave poteškoće. Naime, zbog nedostatka sredstava zastane se u gradnji i čeka se. Osobito je velik problem nabaviti cement. Dogodi se da naručimo i uredno platimo cement, ali ga ne dobijemo. Tako nam je jednom propalo čak 1600 vreća. Slično je i s gradnjom škola. U mojoj misiji trenutačno treba izgraditi čak četiri nove škole, a ovdje kod nas čujem, zbog nedostatka djece neke škole treba zatvoriti.
JM: Razmišljate li o povratku, ili ćete „ostati“ u Africi dokle god Bog daje zdravlja. Pokojni je fra Stojan Zrno, u svome stilu, znao reći: „I dolje ima zemlje i dolje se ljudi pokapaju!“A fra Pere Čuić kaže kako se on želi vratiti u domaju i zauvijek gledati u lijepo Duvanjsko polje koje ga je iznjedrilo, a nije ga se baš nauživao gledati za života.
Fra Filip: Iskreno rečeno, o tome previše ne razmišljamo. Tek kada nas naši vjernici dolje o tome pitaju, uvijek odgovorimo da mi ostajemo dolje, što je njima posebno drago. Bog nas je zasad obdario dobrim zdravljem. I dokle god je tako; dok osjećamo da možemo, da nas Bog poziva i Crkva treba, mi ostajemo dolje. Pa do volje Božje, kako se kod nas kaže.
JM: Sve naše biskupije imaju urede za misije i svoje povjerenike. Kakva je suradnja naše krajevne Crkve s misijama i vama misionarima?
Fra Ante: Crkva u Hrvatskoj i BiH svesrdno se trudi da bude organizirana i da sve bude na visini oko brige i pomoći za misije i misionare. No drugo je pitanje koliko se u tome uspijeva. Svake godine imamo sastanak za misionare koji su na odmoru. Ove smo godine bili u Sarajevu. Na tim je susretima vidljivo kako Crkva na ovim našim prostorima, što se pak tiče misija, još uvijek tapka i sporim koracima ide naprijed u organizacijskome smislu. No valja istaknuti stav Crkve da misije nisu samo misionari, svećenici, časne sestre koji su doista u misijama, nego su to i svi zauzeti kršćani na svoj način. Osobito pak volonteri, tj. oni koji se odluče i odazovu pozivu Crkve da barem na neko vrijeme odu u misijske zemlje i pomažu u svim dijelovima života i rada. Naime, baš u misijama ima zaista mnogo prostora i mogućnosti za pomoć kako u materijalnome tako i u duhovnome smislu. U nekim zapadnim zemljama to je dobro zaživjelo kod mnogih svjesnih kršćana različitih zanimanja, osobito pak kod medicinskoga osoblja. Da bi se i kod nas pomaklo s mrtve točke, trebala bi biti bolja animacija i informacija. Zatim, izraditi statute, odnosno pravila za volontere. Na tome bi trebale poraditi obje biskupske konferencije. Koristim se ovom prigodom da i u Našim ognjištima zahvalim Crkvi u Hrvata na financijskoj pomoći, a Crkvi u BiH posebno za gradnju župne crkve u mojoj sadanjoj misiji Muleba. Dobio sam 40 tisuća eura koji su potrošeni i sada je gradnja stala. No pročelnik Misijske središnjice u Sarajevu don Ivan Štironja mi je savjetovao da ne odustanem, nego da i dalje tražim pomoć. Valjda će se naći ljudi i institucija široka i otvorena srca koji mogu i hoće izdašnije pomoći. Veseli me da je misijska svijest i po našim župama nekako bolje zaživjela, osjećaju se pomaci. Ali se bojim da će ta svijest ostati nedorasla. Naime, župnici i ostalo pastoralno osoblje sami imaju toliko potreba u svakome smislu na svojim župama pa nemaju dovoljno ni vremena ni sredstava da bi se bavili još i misijama.
JM: Kako ste zadovoljni odnosom i suradnjom naše Provincije iz koje potječete prema misijama i vama osobno?
Fra Filip: Svaki put kada dođemo, doista smo lijepo i bratski primljeni u našemu matičnom samostanu u Tomislavgradu, tako i u svim samostanima i župnim kućama u našoj Provinciji. Gvardijani i ostala braća doista uvijek pokazuju veliku franjevačku ljubav i u materijalnome smislu, naravno prema svojim mogućnostima. Neminovno smo upućeni jedni na druge, jer smo zapravo svi mi svećenici, naši vjernici misionari i na istome zadatku u Crkvi Božjoj. Svatko treba u svome stanju, zvanju, staležu, te vremenu i prostoru koje mu je Providnost dodijelila, nesebično dati svoj prinos širenju Kraljevstva Božjega. Obično se naglašavaju tri načina pomoći misijama: molitva i žrtva za misije, materijalni prinos i izgrađena kršćanska svijest da je svaki vjernik-kršćanin po svome krštenju misionar. Upravo ovo stavljam svima u srce, ali da bude i u praksi.
JM: Zasigurno ima dobrotvora koji se posebno ističu i koje posebno želite navesti kao primjer. Naravno, ne da ih se pohvali, nego da njihov primjer bude i drugima poticaj?
Fra Filip: Mnogi nam, hvala Bogu, pomažu, kako crkvene institucije tako i pojedinci. Bez njihove izdašne pomoći ne bismo mogli ni dugo ni daleko. No svakako želim istaknuti naše franjevce u Švicarskoj, Austriji i Njemačkoj. Oni nam, dakako zajedno sa svojim vjernicima u hrvatskim katolički misijama i župama na kojima djeluju, jako pomažu. Jednako tako i naši franjevci u Americi i Kanadi. Mi i naši vjernici crna lica, ali bijele duše, uzvraćamo zahvalnošću i molitvama.
JM: Jedan od oblika konkretne pomoći i ljubavi na djelu je tzv. „Kumstvo afričkom djetetu“. Što nam možete reći o tome? Kako je to zaživjelo kod nas i kako se može pomoći barem jednomu afričkom djetetu?
Fra Ante: Svaki je oblik pomoći, naravno, dobro došao. No, po mome mišljenju, bolje je pomagati svoj djeci i misijama općenito, nego izdvajati jedno po jedno dijete. Držim da je bolje davati za izgradnju škola i drugih toliko potrebnih objekata nego samo jednomu djetetu dati primjerice 100-200 € godišnje u obliku kumstva. Čemu kumstvo radi kumstva ako ne postoji infrastruktura, tj. uvjeti gdje će se ta djeca odgajati, školovati, zbrinjavati i sl. Ili ako su službenici u školama i drugim institucijama slabo ili nisu nikako plaćeni? Ovo bi, po mome mišljenju, bila prava pomoć za samopomoć i to dugoročno.
Fra Filip: Meni je stigao prijedlog iz Hrvatske u vezi s tim. Kumovi su htjeli imati i fotografiju djeteta kojemu pomažu. Nekako sam brzopleto ušao u to. No kasnije sam osjetio i vidio poteškoće koje su nastale. Primjerice: u jednoj školi imamo oko 1000 đaka. Svi su iz jako siromašnih i potpuno siromašnih i mnogobrojnih obitelji. Ima naravno mnogo i siročadi. I tko može imati srca izdvojiti neko dijete od tolikih i u uvrstiti ga u taj projekt? Zato se slažem s fra Antom da je najbolje rješenje pomagati svoj djeci i to izgradnjom škola.
JM: Fra Ante, skrbite za Centar u kojemu su djeca s posebnim potrebama. Recite nam nešto pobliže o toj ustanovi?
Fra Ante: U središtu Kamine je Centar za hendikepirane osobe. Izgradili smo ga najviše uz pomoć prijatelja Međugorja iz Austrije. Ove godine školu u tome Centru pohađalo je 83 djece. Oni koji svrše školovanje i koji su se osposobili za neki posao odlaze da oslobode mjesto drugima. Sretni smo zbog toga jer ta djeca i mladi ne moraju prositi ili krasti na ulici i biti ovisni o tuđoj pomoći. U Centru imamo ravnatelja, osam nastavnika, časnu sestru. I svi su oni bogalji osim časne sestre.
JM: Što biste na srce stavili našim čitateljima?
Fra Filip: Sve najsrdačnije pozdravljam i zahvaljujem na svekolikoj podršci. Budite uzorni članovi svojih župnih zajednica i istinski simpatizeri misija. Ostanimo povezani u molitvi i naravno, prema svojim mogućnostima, i dalje nas pratite svojim novčanim prilozima. „Daruj nešto, nemoj sve, bit ćeš prijatelj i sebi i nama“, šaljivo je i dosjetljivo netko napisao na plakatu.
Fra Ante: I moja malenkost pozdravlja sve čitatelje meni tako dragoga lista Naših ognjišta. Naravno, zahvalan sam što mi se pružila prigoda da predstavim i barem malo približim naš život i rad na njivi Gospodnjoj u dalekoj Africi u Kongu; da smo vas barem djelomično upoznali s našim poteškoćama s kojima se danomice susrećemo. Iako smo daleko, ipak smo s vama u mislima i molitvama. I ne zaboravite Afriku, u kojoj je budućnost života i Crkve, a i onu biblijsku koja kaže da je blaženije davati nego primati. I što ima ljepše: vi darovima, a mi s našim siromasima zahvalno s molitvama i žrtvom!
Fra Josip Mioč/Naša ognjišta