Moje propovijedi nikada nije komentirao, iako ih je rado čitao već kao sjemeništarac. Tako nije komentirao ni moju propovijed na njegovoj mladoj misi, a pročitao ju je već nekoliko dana iza đakonata, a to znači puno mjeseci prije. Dakle, znao je sve što je u propovijedi, a i ono što bih mogao nadodati, ukoliko budem to činio. Govorio sam o svećeništvu, o ustrajnosti u svećeništvu u kojem se bez molitve ne može opstati, ali i molitve naših roditelja, čiji su živi, i rodbine, prijatelja i župljana, posebice naših bolesnika koji mole za nas, a i mi za njih.

Njegova majka mi je u prvom razgovoru poslije svih slavlja i početka njegove službe na novome odredištu, kao sa zamjerkom rekla kako sam povrijedio njihov ponos, a čuli smo se barem jednom mjesečno, ono redovito, ali i prigodno kada bismo pojedinu situaciju, jedno ili drugo, procijenili, razmotrili, kao dugogodišnji poznavatelji i prijatelji: „Vrano, mi molili i domolili, a ti kažeš kako tek sada treba početi moliti!“

Rekao sam kako nisam govorio samo njemu i njima, već okupljenim tisućama vjernika i stojim i danas iza svake riječi jer svećenikom se može postati, i to dosta lako, a ne može se bez molitve opstati! Naravno, nije mi proturječila jer i ona i njezin muž i cijela obitelj su osobe molitve i to molitve poznate po ustrajnosti u čitavom selu, ako hoćete i u župi. Nije se ona protivila, već je, možda, željela reći kako su obiteljski ustrajno molili i vjerovali u svoju molitvu koja je, evo, urodila plodom. Malo ih je iznenadila izjava kako treba nastaviti jednako moliti. Da, treba nastaviti jednako, ali samo sada još zajedno sa sinom koji je sve činio da tako i bude.

Mladi fratar je sve ono najljepše u župi i kod vjernika i u samostanskoj kući. Molitve ga drže, u svakom džepu ima krunicu, kako mi je potvrdio jedan čitač iz njegove župe kada mu je fratar poklonio jaketu. Zapravo, nije mu je poklonio, već, kako su došli kasno s hodočašća i htjeli malo odsjesti i nazdraviti, a bilo je kasno u noći i zahladilo vani sjediti, on je donio ogrtač sebi i njemu, a kada su se rastajali rekao mu je neka ponese „windjacke“ i neka je ne vraća. Čitač je to meni kasnije prokomentirao, i to doslovce ovako:

„Srca ti, u svakom džepu je bila po jedna krunica, ali ne nova, već krunica na koju se moli!“

Drago mi je bilo čuti ovo, iako sam to i sam znao i mali milijun puta se u to uvjerio, ali i ovoga puta mi je bilo još jednom milo, nad svim onim milinama. Ma, razlog tomu je što je i mlad, i zgodan, i simpatičan, a ja još vidim uzdahe iza njegovih leđa pojedinih… Meni je to tako kazivao jedan M. Džida, a ni sam svjestan nisam bio kada su iza mojih leđa u Čerinu, ne samo djevojke, već i žene njega komentirale i postavljale pitanja, jedno od onih uobičajenih: „Što je on morao ići u fratre?“

Kao da bi zapao samo nju?! Tu mi je molitva njegova kao mladoga subrata, svećenika, gojenca, rođaka i prijatelja, uistinu prijala kao ono što sam tolike godine želio vidjeti i u to se uvjeriti.

Ovdje mi je pala na pamet zbirka pjesama Arsena Dedića „Brod u boci“. Naime, on u jednoj od tih pjesama daje posvetu magarcu koji je naišao na djetelinu sa četiri lista i pojeo ju, a da ni svjestan nije bio kako je sretan onaj koji nađe takvu djetelinu. Kako će biti svjestan kad je maga…

Moram priznati, bio sam presretan zbog njega, i još, priznajem, to je tih dana i vremena bilo premalo reći. Presretan je slaba riječ koja ne može iskazati toliku sreću kada ono čemu si se nadao ovako lijepo i prelijepo cvijeta i sazrijeva na svim putovima i u svim planovima. Sve je išlo po redu i još više i ljepše i bolje.

U malo vremena postaje i župnik, a to nije bilo iznenađenje u zajednici. Opće je mišljenje kako je to već zaslužio pokazujući sposobnost i kvalitetu svojim radom, žrtvom, poznavanjem crkvenog, redovničkog, pastoralnoga života, izvršavanjem obveza i molitvom na prvom svom redovničkom i pastoralnom, odgovornom koraku.

Kao mlađahan, mladenački se dao na posao u novoj župi na svim područjima. Građevinsko ulaganje je ostalo ono zadnje, ali ipak ostvareno kroz umjetnost i kipove, slike i vitraje. Naravno, prednost daje molitvi, vjeronauku, služenju na uzoran način sv. mise i propovijedanju. Nije zanemario ni pisanje, ni tiskanje, kao ni župne proslave koje su bile neizostavne jer su se obljetnice sustizale u sve tri crkve. Tu je i četvrta, o kojoj je iz desetih okolnosti i neobjašnjivih stvari preporučljivo, odnosno bolje, šutjeti.

Kao mlađarac htio je objasniti neke stvari i sebi i drugima i uvjeriti se kako nije po srijedi ljudska zloća, ali nije uspio ni sebi, ni nama, a nikako njima. Bacio se na Božju ledinu koliko je dug i širok, ali je nešto drugo sve kočilo tako da on ne odskoči onako kako može. U tom silnom nastojanju, kaznio je sam sebe velikim radom, duhovnim, ali i materijalnim ulaganjima i negdje je moralo pući jer sve nije mogao vući na onaj, željeni, sebi svojstveni, dostojanstveni način.

Diabetes ga je skoro pokosio. Nije razočaran, ali vidi kako nema snage za onaj lavlji hod, iako je po prirodi imao snage tako da je u bacanju kamena mogao „ukopati“ natjecatelje. Tako sam se par puta uvjerio kako prebacuje svima po metar, nakašlje se, pripali cigaru i kaže: „Franjc, ajmo!“ To je smatrao darom Božjim i nikada nije isticao sebe, čak ni u kolegijalnim natjecanjima. Tek kada bi u njemu probudili onaj obiteljski ponos snage, onda je znao odgovoriti kamenom, kuglom, skokom u vis ili dalj i slično. Jednako je bilo s pjesmom i gangom, a bio je vrsni svirač gitare i još bolji pjevač. U Provinciji mu nitko nije bio ravan u gitari, a u orguljama je na veliko davao prednost onima koji su studirali glazbu, poštivao ih je i savjetovao se pri nabavci različitih svirala za sebe osobno, za zborove i za crkve za koje je bio zadužen i u kojima je stolovao.

U dogovoru s poglavarima ide u novu župu malo se odmoriti. Mene uvjerava kako će to biti tri godine najmanje, a ja, znajući ga, uvjeravam ga kako neće sastaviti u odmoru ni do proljeća. Da je njemu do odmora, ne bi u jednoj podružnoj crkvi radio do podne, a oko tri sata po podne, otišao na novu župu. Odgovornost i žrtva za svoj narod prirasla je mladom i, rada željnom, srcu.

Tako je i bilo. Već u proljeće izrazio je želju nastaviti onako kao i prije, ali poglavari ga malo ohlađuju i preporučuju još vremena za liječenje i odmaranje. Ali on je on! I kao drugi čovjek po službi u maloj župi, ne smiruje se. Ubrzo postaje župnik i sva ona sanjarenja i planove hoće kao i na prethodnoj župi pretvoriti u stvarnost u što kraćem vremenskom roku. Rasprave, uvjeravanja, pa i svađe, neka omanji malo s planovima, nisu pile vode. On je planirao onako kako je i živio: žrtva i žrtva. Pitam se, zar već nije bio dosta žrtve, ali on to ne vidi i vjeruje svome putu molitve i rada, a Bog mu je ponovno dao snage i duhovne, ali i tjelesne, skoro kao i prije. Snovi se polako i ostvaruju. Radovi na crkvama idu kao po koncu, župna stranica i bilten jednako, frama je za zavidjeti, sprema se knjiga prije proslave 250-te obljetnice župe. Sve mora biti na njegov uredan i uzoran način.

Proslave, organiziranje svih devet dana devetnice, dočeci, propovjednici, gosti, zborovi i ono što i ne znamo je samo za veliku desetku. Na njemu se ne vidi ni umora, ni zasićenosti, ali što je najgore za njega, a dobro zajednici župe i našoj fratarskoj i pastoralnoj, on nastavlja sanjati o daljnjim planovima i radovima. Nema načina kojim bi ga se moglo malo ukočiti. Uvijek sam imao osjećaj kao da mu se negdje žuri i kao da nešto mora učiniti što prije. To je kao neko predskazanje u meni!

Po prirodi je bio uredan, pedantan, higijenski savršen, a izgledom dotjeran. Pazio je na frizuru revno kao i na osobnu higijenu i svoj cjelokupni izgled. Takav je bio i na oltaru i u osjećaju za svoje vjernike i naš narod. Kako je bio uredan u svemu, a ja tvrdim, i u duši, tako je trebalo biti uredno i narodu, odnosno vjernicima kojima služi i s kojima živi, s kojima moli i slavi Boga.

Žao mi je bilo neke stvari mu ne reći i na njih mu ne skrenuti pozornost, iako sam znao kako ih neće uvažiti, a ja svjestan opasnosti i prošao takve klance ranije, pa osjećam, moram mu ih reći iz prijateljstva i dužnosti uz kavu, u vozilu, na izletu, kod njega, kod mene ili kod roditelja njegovih ili moje braće i sestara, svejedno. I ostaje mi u glavi uvijek ona misao kao da mu se uvijek negdje žurilo, a milo mi je bilo vidjeti ono kako zdušno i predano radi i govori o svojim vjernicima i njihovim potrebama.

U zadnjem tjednu njegovoga života i našega prijateljevanja, došao sam mu u posjet kada me zovnuo da probamo novu divenicu i novo vino, večeru koju je spremila njegova vjerna i vrsna kuharica Jaka koja ne zna što je bilo kolika žrtva a da je ne bi učinila za svoje svećenike, posebice za njega jer joj je obilato činio zadovoljstvo svojim ponašanjem, razumijevanjem i svesrdnom zahvalnošću. U to ime njoj i sebi je i kuhinju i blagovaonicu, a druge godine i cijelu kuću, kao i prostore za dočeke i framu, preuredio. Ponos svega su bili prostori kuhinje i blagovaonice kao i put – kameno stubište prema pčelama i mjestu gdje se kanio koji put odmoriti gledajući ih u njihovom radu. Bio je jednak pčelama po redu, radu, disciplini, rasporedu i planiranju, ako samo izuzmemo trutove. Pčele su nastavile raditi, ali on nije dočekao zadovoljstvo, koje je sebi bio zacrtao.

Taj dan nam je bilo, uistinu, lijepo, a prije rastanka on još napominje kako mu je dobro i bijelo vino pa ćemo ga probati prije nego počnu Božićne ispovijedi. To znači vidimo se, ako Bog da zdravlje i bude sve po redu, iza svete Lucije, a i kod mene iza mise na grobovima mučenica dviju Dragica Pavković koja je dan ranije.

Prije rastanka, skoro sam galamio na njega kao stariji, kao prijatelj kojega razumije, iako mu se nikada nisam petljao u planove izravno, a on se uvijek sjećao kako sam mu materijalno pomogao kako bi mirno izišao iz one prošle župe, pa sam mu mislio pomoći i povišenim tonom, kada sam skoro zavikao u čudu, i rekao mu: „Daj, molim te, jednom prestani s tim svojim sanjarenjem i velikim planovima! Pa dokle misliš tako?!“

S pripaljivanjem svoje, tko zna koje cigarete, spremno je odgovorio i začepio mi usta te nisam mogao više o tome govoriti, iako puno govorim, a s njime kao s bratom i jednim od najvećih i najboljih i najiskrenijih prijatelja, zapravo prijatelja, a tom riječju kažem sve, još i više. Podignutim glasom mi je rekao:

„Franjc, a zašto sam onda postao fratar, ako neću raditi i žrtvovati se za ovaj narod kojemu smo mi fratri - svećenici jedina utjeha danas kao i u turska vremena kada je građena ova slamnata crkva? – upire na zid i pokazuje staru, rošku crkvu sa slamnatim krovom. – Ti mi govoriš koji jednako crnčiš preko trideset godina!“

Blagim tonom sam samo nadodao:

„Ma znam, ali ne treba toliko i tako pretjerivati ni u dobru, kao da si malo napravio u toliko malo vremena?“

Vraćam se onoj gore, malo prije rečenoj, a to je srž svega. On je držao do vjernika kao i do sebe i zato nije dopustio vjernicima dolaziti na „zornice“ u crkvu po mraku. Nisu ga zanimali uvjeti i duge i jake kiše, htio im je omogućiti dolaziti ujutro u i po svjetlu na misu. Drugima je htio osigurati svjetlo, a, vjerujem, ovim činom i tolikim svojim osvjetljenjima osigurao je i sebi vječno svjetlo, iako je ovdje prestao na ovaj način svijetliti.

Markane moj! Bog Ti dao vječni pokoj i nagradio Te svojim milosrđem za sve što si bio, molio i činio, a bio si veliki čovjek i veliki fratar i primjeran molitelj. Bog takve voli i takve nagrađuje.

Pokoj vječni daruj mu Gospodine!

Ovo Ti pišem i ne vjerujem kako to radim jer očekujem svaki dan tvoj poziv, da najaviš svoj dolazak ili me zovneš k sebi probati koji specijalitet ili vidjeti što si novoga učinio, ali… duboko se nadam kako si s Gospodinom Bogom i kako ću i ja tu doći jednom i Tebe naći, baš tu, te nastavimo ondje gdje su nam se staze i putovi rastali i prekinuli.