Hrana im je luksuz, a ipak su sretni s onim što imaju
- Detalji
- Kategorija: PRATIMO...
- Objavljeno Ponedjeljak, 19 Studeni 2012 17:07
( Ponedjeljak, 19. 11. 2012. – vecernji.ba) Tomislavgradska humanitarna Udruga Kap ljubavi ovih dana je obilježila 13 godina svoga postojanja i djelovanja.
Skupina nesebičnih ljudi, među kojima je većina mladih, godinama djeluje karitativno, a početkom ove godine u afričku neizvjesnost ispratili su svoju članicu i tajnicu Udruge Dražanu Perković.
Beskrajno siromaštvo
Šest mjeseci je davala svoju ‘dobrotu’ štićenicima Malog doma u mjestu Subukia u Keniji, a nakon toga svoju je ‘kapljicu’ ponovno združila s Kapi ljubavi u rodnom Tomislavgradu. Sve to zavrijedilo je da odemo do Tomislavgrada, točnije u Roško polje u kojemu službuje utemeljitelj Udruge fra Jozo Radoš Đoka. Razgovaramo s Dražanom koja je hrabro kročila na afrički kontinent kako bi se skrbila za napuštenu djecu s mentalnim i fizičkim deformacijama. Beskrajno siromaštvo glavna je odrednica tamošnjih žitelja, pa i štićenika Malog doma, priča nam Dražana i dodaje: “Ono što je meni bilo najteže je gledati njihovu hranu... Jednoličnu hranu, a opet s druge strane su bili sretni što uopće imaju tu hranu. Naime, djeca u Malom domu zaista imaju tri obroka, dok djeca u selu, pitanje je imaju li ijedan obrok. Glavni obrok je ugali, kuhani mljeveni kukuruz s vodom, a dodaci su, kad ih ima, zelje i grah, naravno bez začina. Meso je, pak, luksuz koji si malo tko može priuštiti”. Vidno uzbuđena i s teškim uzdahom naša sugovornica nastavlja i kaže kako su prvi dani susreta s tim siromaštvom bili najgori. “Tih dana ja sam se znala sakriti i plakati. Plakati, jer čovjek ima želju pomoći im, a u isto vrijeme sam razmišljala, Bože kako bi se ta djeca osjećala kada bi imala naš jedan obrok”. S vremenom je shvatila da ih ne treba žaliti, da su sretni s onim što imaju, te da Europljane treba žaliti, pa tako i nas u Bsoni i Hercegovini , jer smo vječito nezadovoljni i uvijek želimo više. Stalno se žalimo da nam nešto nedostaje.
“Moram naglasiti da su djeca koja borave u Malom domu zaista sretna jer se fra Miro Babić brine da im ništa ne nedostaje. Osim hrane, imaju i liječničku pomoć, a uz pomoć dobrih ljudi i školovanje. Fra Miro u Subukii vodi i srednju školu sv. Franje, koju nastoji obnoviti i učiniti je prikladnom i za školovanje i za boravak”, govori nam Dražana te dodaje kako vrijeme provedeno u Africi smatra najljepšim razdobljem u svom životu. Niti jednog trenutka nije osjetila strah, a ni bila u opasnosti. Osjećala se kao dio tog kontinenta, kao dio tih dragih crnih ljudi s velikom dušom. “Afrika je više pomogla meni nego ja njoj. Shvatila sam prave životne vrijednosti, naučila cijeniti sitnice. Prijatelji kažu da me i promijenila, ne znam. Želim zahvaliti dragom Bogu, fra Đoki i svećenicima, obitelji i prijateljima koji su mi pomogli da svoj san pretvorim u javu”.
Utemeljitelj Udruge fra Jozo Radoš Đoka i mladi ljudi koje smo i ovoga puta zatekli s Dražanom ponosni su na svoju članicu, a najviše rođak Toša koji ju je ispratio i dočekao u zagrebačkoj zračnoj luci. Kaže to je bilo najmanje čime je mogao doprinijeti.
Povratak u Afriku
Premda glavni lik u ovoj priči, bez svojih ‘kapi ljubavi’, Dražana nije htjela pred naš fotoaparat, a ni mikrofon. Oni su njena obitelj i snaga, a i kenijski narod, Subukia i misija koju vodi fra Miroslav Babić njezin su drugi dom. Pitamo hoće li Dražana ponovno u Afriku ako joj se ukaže prilika. Odgovor pd ove zanimljive i humane žene je stigao i prije nego smo završili pitanje: “Da, često me pitaju planiram li se vratiti nazad u Afriku. Kažem da ja imam volju, a neka Bog napravi put”. Bilo bi dobro da u BiH ima više ljudi poput Dražane.