Riječ za tvoju dušu ( Svetkovina Duhova)

Detalji

Kategorija: DUHOVNOST - Nedjeljne propovijedi

Objavljeno Nedjelja, 08 Lipanj 2014 09:12

Svetkovina Duhova je jedan od najvećih blagdana koje slavimo. Spominjemo se tre­nutka kada je Duh Božji ispunio prvu malu Kristovu zajednicu. Ali to je i naš blagdan, jer su Duhovi "rođendan" Crkve, čiji smo i mi članovi.

Tko je Duh Sveti…? Duh Sv. je ljubav Oca i Sina, treća božanska osoba Presvetoga  Trojstva. To je nezasluženi dar, milost koja boravi u nama. On nas čini novim stvorenjem, slikom Božjom, postajemo slični Kristu, savršeni ljudi.

Duh Sveti nas uči, savjetuje, opominje, tješi, vodi, brani, čuva. Pomaže nam strpljivo nositi križ, svladati napasti, savjesno ispu­njavati kršćanske dužnosti. Uči  nas moliti.

Duh Sveti je zagrlio našu dušu na sv. krštenju, u njoj se nastanio i uvijek je u njoj dok ga teškim grijehom ne potjeramo. Duh ostvaruje stalnu Kristovu prisutnost u njegovoj zajednici. Duh Sveti nas sabire, vodi i prati. Njegovim poticajem dublje poniremo u riječ Svetoga pisma, a njegovom snagom svijetu želimo prenijeti Kristovo spasenje.

Ne zaboravimo, nije dosta da Bog bude nad nama i s nama, nego upravo u nama, - to je Duh Sveti.

Kako je to divno uređeno: Ocu se pripisuje stvaranje, Sinu otkupljnje, Duhu Svetome posvećenje! Prosvjetljuje nas da spoznamo istinu, jača nas da istinu ispovijedamo i po njoj živimo.

Isus nije k nama došao da prošeta i ode nego da boravi s nama i među nama. Došao je da ostane ovdje, da snagom svoga Duha ovu zemlju pretvori u nebo, čovječanstvo u Božju obitelj, svako ljudsko biće u dijete Božje.

Krist je najprije obećao svojim apostolima Duha: "Ja ću moliti Oca i dat će vam drugog Branitelja koji će ostati s vama zauvijek“. (lv l4, 16). Krist je ispunio svoje obećanje.

Pedeset dana poslije Isusova uskrsnuća ili deseti dan nakon svoga uzašašća na nebo ostvarilo se što je Isus obećao. Duh Sveti je sišao nad apostole. Svi su se napunili Duha Svetoga i njegovo djelova­nje bilo je očito.

Znamo kako su apostoli doživjeli svoje Duhove: šumom vjetra i plamenim jezicima Duh Sveti obilježio je svoj dolazak i posebnu svoju osobnu prisutnost u duhu i srcu apostola što će tako obogatiti njihov život i pratiti njihovu sudbinu.

Napisano je: "Svi se oni napuniše Duha Svetoga te počeše govoriti tuđim jezicima, kako im je već Duh nadahnjivao da govore."

Otada se njihov život promijenio i njihova riječ ima Božju snagu - i 12 Židova - ribara, 12 plašljivih neznalica, razići će se svijetom, da propovijedaju, da ga obogate Bogom, riječju i krvlju Raspetoga...

Ivan nam u današnjem evanđelju govori da je ovo poslanje Duha počelo već na Uskrs. Dogodilo se kod prvoga Isusovog susreta sa učenicima i na istom mjestu gdje je (kako pripovijedaju Djela apostolska), pedeset dana - kasnije - danas - vidljivo sišao Duh Sveti.

Vidljivo je sišao ne samo na apostole nego se to očito odrazilo na svima koji su slušali njihovo propovijedanje i koji se dadoše krstiti. Ovaj put je, dakle, Duh ušao u ovaj svijet.

Prema tome, slanje Duha je Kristovo uskrsno djelo, uskrsni dar. Sam je Uskrsnuli izvor tog Duha, njegov nositelj i djelitelj ("dahne u njih... primite Duha...!").

Do dolaska Duha Svetoga i pored Kristovih napora, bijahu apostoli tvrda srca i slabi. Ali dolaskom Duha Svetoga učvršćeni u istini, neustrašivo propovijedaju raspetoga Krista, junački snose pro­gonstvo, zatvor i bičevanje. Radosni su što za Krista trpe progonstvo. Bili su sigurni da su našli ispravan put za svoju životnu i vječnu sreću. Postali su sigurni da nema druge istine osim one koju im je kazivao Isus. Postali su uvjereni da nema drugoga puta koji im je Isus zacrtao. Oni su se osjećali kao najsretniji ljudi na svijetu i osjetili su potrebu da svoju sreću i drugima navijeste.

Davno su bili prvi Duhovi, ali Duhovi neprestano traju, trajno se ponavljaju: svatko od nas svoje Duhove doživljava na dan pri­manja sv. krizme. Nismo čuli šum "silnog vjetra", nismo vidjeli plamene, ali primili smo "pečat dara Duha Svetoga", još jednom obogatili smo se Bogom - darovima Duha.

Ne zaboravimo: Sa sakramentom svete potvrde osvjedočeni vjernik prima obilje novih milosti - sedam darova Duha Svetoga koji će mu pomoći u živ­otu, radu i rastu kako bi postao sve sličniji svome Gospodinu, sve sposobniji da svjedoči za Gospodina: da izgrađujući sebe izgrađuje Crkvu Božju.

Ne zaboravimo: U potvrdi na dan svojih Duhova svatko od nas još jednom je obilježen, "opečaćen" Bogom - Duhom Svetim.

Potrebno je ponoviti: Duhovi neprestano traju. Svi trebamo istine, snage i utjehe Duha Svetoga. Potrebna nam je milost kako bismo došli do Boga.

Mi putujemo u vječnost do svoje konačne sreće i mira - Duh Sveti osvjetljuje nam put; treba nam Božje istine; ako iskreno otvorimo oči, uho i srce, "napomenut će" nam je Duh Sveti.

Budući da smo manje-više svi slabi i grješni, ne znamo je ni naći ni čuvati, potrebna nam je snaga, ustrajnost i jakost koju nam osigurava Duh Sveti.

Svi smo manje-više patnici, snalaze nas razne poteškoće, u nevolji smo, utješiti nas može jedino sam Bog – snagom svoga Duha Tješitelj. Da bi nam olakšao život, Gospodin šalje nama i svojoj Crkvi Duha Tješitelja, Duha radosti i mira, Duha istine i snage.

Upravo Duh Sveti donosi mir i radost, utjehu i životnu sreću. On ujedinjuje osobe i pomaže u opraštanju i stvaranju novoga ozračja među ljudima. Zato su ljubav, praštanje i pomirenje preduvjeti kako da bi Duh Sveti mogao ispuniti naše srce kako bismo ga mogli svjedočiti i prenositi drugima.

Djelovanje Duha je očito i u crkvi. Duh Sveti ju posvećuje milošću, krjepostima i svojim darovima. I ona baš po Duhu posjeduje sigurnu istinu, jamstvo neprevarljivosti.

Duh Sveti djeluje i u nama. Svjesni smo slabosti svoje volje i Kristovih riječi: "Bez mene ne možete ništa učiniti" (Iv 15,5) i riječi Sv. Pavla: "Sve mogu u onome koji mi daje snagu" (Fil 4,13).

Duh Sveti nam je poslan prije svega zato da dovede u red naš odnos prema Bogu i prema svijetu. Duh Sveti prosvjetljuje naš razum darom mudrosti da spoznajemo svrhu života; darom razuma da shvaćamo vjerske istine; darom znanja da druge poučavamo; darom savjeta da uklanjamo sumnje.

Duh Sveti jača našu volju darom jakosti da izdržimo u napastima i poteškoćama; darom pobožnosti da bu­demo poslušni Bogu; darom straha Božjega kako bi ljubili Boga i nikada ga ne uvrijedili.

Bez ovih darova ljudski razum je slijep za vječne istine, a volja je nemoćna za dobro. Duh Sveti je ljubav. Žari naša srca ljubavlju prema Bogu i bližnjemu. Duh Sveti je tješitelj u žalosti, u tjeskobi, u osamljenosti, jer trajno stanuje i djeluje u nama.

Petrova propovijed na Duhove bila je očitovanje Duha kojim je on bio ispunjen, učinila je da je toga dana vjeru prihvatilo više od tri tisuće ljudi. To je prvo čudo Duha Svetoga. Sv. Petar je rekao mnoštvu: „Obratite se i neka se svaki od vas krsti u ime Isusa Krista za oproštenje grijeha, tada ćete primiti dar Duha Svetoga“.

Petar je snagom Duha Svetoga oživio mrtvace, ozdravio bolesne, čudesno je bio izbavljen iz Herodova zatočeništva.

Najveći znak djelovanja Duha Svetoga bio je nutarnji obrat i promjena koja se vidjela na ljudima.

Što moramo mi činiti? Kakav bi trebao biti naš stav prema Duhu Svetomu?

Potrebno je češće oživljavati vjeru u Duha Svetoga, treću osobu Presvetoga Trojstva. Buditi u sebi svijest o njegovoj ljubavi prema nama i o njegovoj prisutno­sti u našoj duši. Odatle će se buditi u nama ljubav i zahvalnost prema njemu, želja da s njim razgovamo da od njega molimo pomoć našem razumu, našoj krhkoj volji i našem hladnom srcu.

Zato prisluškujmo njegova nadahnuća i odazivajmo se njegovim potica­jima. Sama činjenica da smo primili krštenje i potvrdu neće nas posvetiti. Potrebna je naša suradnja po ustrajnoj volji da činimo dobro i da se borimo protiv grijeha.

Duše Sveti, svojim svjetlom obasjaj svoju Crkvu!

Obasjaj sve nas u ovim danima kušnja, nesigurnosti i nejasnih težnja. Obasjaj svojim svjetlom one koji ponizno traže istinu da se u njoj sretno smire. Prosvijetli nam pamet da nikada ne bi zamijenili istinu zabludom, dobro zlim. Oslobađaj nas nesporazuma.

Jačaj nas da ne smalakšemo pod udarcima života, čuvaj nas od napasti, pomozi nam svladati strasti i strpljivo podnijeti nepravde.

Daj da ostanemo čvrsti u vjeri, da ljubimo one koji nas ljube i one koji nas ne vole.

Tješitelju ubogih svoju utjehu podijeli svima koji trpe. Neka Tvoja utjeha unese svjetla u srca i duše koje guši tama očaja i boli.

"Mekšaj naše ćudi kamene, zagrij grudi ledene, ne daj nama putem zlim. Daj nam krjepost zaslužnu i smrt lijepu blaženu, daj vjekovit svima raj!" Amen.

Iskustva Duha Svetoga

Naša svagdašnjica je prepuna čudesnih iskustava Duha Svetoga. Bog je uvijek na djelu, a posebice danas. On nam daruje svoje darove i znakove... On to čini iz ljubavi. Opravdano je što od nas očekuje odgovor u ljubavi.

Najveći znakovi djelovanja Duha Svetoga jesu obraćenje čovjeka i povjerenje u Boga. Najteže je povjerovati (u Boga) Bogu. Toliko teško da nas jedino milost može na to uputiti i u nama tu vjeru ostvariti. Zato su najjača iskustva djelovanja Duha Svetoga brojna obraćenja ljudi.

- Djevojka, hodočasnica iz Slovačke, godinama je živjela bez vjere i Boga. Čitava obitelj bila je bezbožna. Našla se u Međugorju na povratku s mora. Čudesni udar milosti i - ona vjeruje. Vratila se kući i ispričala to svojima. Cijela obitelj je zahvaćena Duhom Božjim i obratila se. Svi sada mole svaki dan, svake nedjelje su u Crkvi. Ne mogu više zamisliti ni jednu minutu bez Boga...

- Otac obitelji bio je psovač i pijanica. Odjednom je doživio obrat. Obratio se…

- Mladić je bio ateist. Ali čuvši jednom o Kristu, potpuno se odlučuje za njega.

- Djevojka laka života na jednom seminaru doživljava potpuni obrat i nakon nekoliko mjeseci odlazi u red Majke Terezije...

- Mladić, već zaposlen, odjednom se odlučuje za svećeništvo. I dok je to zvanje za druge u krizi, on ustrajno i radosno prihvaća njegov teret...

Tisuće takvih mladih i starijih živi oko nas...

Želim da mi budeš sin

Nakon završetka dugogodišnjih rasnih progona u Južnoafričkoj Republici, proglašen je mir te su uslijedila suđenja onima koji su tim progonima počinili zločine. Tako se na jednom suđenju starija žena našla nasuprot vođi skupine koja je u njezinoj obitelji počinila zločin.

Što se dogodilo?

Jednoga dana okrivljeni je muža ove gospođe odveo u nepoznatom smjeru; ostala je sama sa sinom. Bili su osvjedočeni katolici. Odmah nakon što su ga odveli, ova žena i njezin sin počeli su moliti za supruga i oca, a istovremeno su žarko molili za svoje progonitelje, posebice za njihova vođu koji je bio vrlo okrutan. Ta se obitelj nije bavila politikom te nije bilo nikakva drugoga razloga za progon…

Šest mjeseci nakon toga saznali su da je njihov otac i suprug ubijen nakon teških mučenja. Nikad nisu dobili njegovo tijelo kako bi ga dostojno pokopali. Supruga i sin ponovno su oprostili te nastavili moliti za svoje progonitelje…

Nije prošlo mnogo vremena i isti je čovjek došao po sina. Ubrzo su ubili i njega iako mu nisu dokazali nikakvu krivnju. Žena je oprostila i to te nastavila moliti za svoje progonitelje.

Nije očajavala jer je znala da su njezin sin i suprug u Božjim rukama: znala je da se za njih više ne treba bojati. I premda joj je bilo teško bez njezinih najmilijih, u svome srcu nikad nije proklela one koji su joj to učinili. Dapače, obraćala se Bogu moleći da njezini progo­nitelji ne izgube vječni život zbog svega što su učinili njezi­noj obitelji...

Slušajući njezino svjedočenje, prisutni u sudnici mogli su 'prepoznati' nauk Isusa Krista. No nitko od njih nije mogao zamisliti što će se dogoditi na kraju. Naime, sud­bina tog čovjeka, vođe zloči­načke skupine ovisila je o dva uvjeta. Prvi je bio da se čovjek iskreno pokaje a drugi da mu žena, nad čijom je obitelji poči­nio zločin, oprosti.

Ljudski gledano, imao je vrlo male šanse izbjeći smrtnu pre­sudu. Na kraju svoga svjedoče­nja, žena je trebala reći dariva li mu život ili ne. Njegov je život bio u njezinim rukama. Budući da je govorila o svojoj vjeri u Isusa Krista i u uskrsnu­će mrtvih, mnogi su očekivali da će mu oprostiti.

I uistinu, ona mu je kazala da mu je kao kršćanka već odavno sve opro­stila. No, ako želi živjeti, morat će ispuniti jedan uvjet...

Zastanimo ovdje i zapitajmo se je li njezino postavljanje uvjeta bilo kršćanski? Je li mu kao kršćanka - nakon što se pokajao - trebala bezuvjetno oprostiti ili je imala pravo po­staviti nekakav uvjet? lako nam oprašta, i Bog po­stavlja uvjet za život! Tako nam se može dogoditi da nam je sve oprošteno, a ipak ne do­bijemo vječni život.

Ženine riječi upućene ubojici njezina muža i sina bile su: „Ako želiš živjeti, a osobno želim da živiš, moraš me pri­hvatiti kao svoju majku. Prvo me trebaš zagrliti a zatim doći u moju kuću i do trenutka moje smrti živjeti sa mnom kao posinak umjesto sina kojeg si mi nepravedno uzeo. Sta­ra sam i, da bih mogla živjeti, potrebna mi je fizička pomoć i Ijubav koja će mi davati du­hovnu snagu. Želim da zami­jeniš moga sina u onome što je on mogao učiniti svojim životom! To želim!" 

Osuđenik se, čuvši ženine rije­či, onesvijestio. (Josip Lončar, Book, br. 42, lipnja 2013.)

- Tješitelj, Duh Sveti. U trenucima tame i sumnje on će im biti rasvijetljenje - učitelj; u dane klonulosti, kušnje i nemoći on će im dati snage, osvježenja, svemoći kako bi nastavili njegovo djelo.

 Fra Petar Ljubičić

• < Prethodno
• Slijedeće >