Riječ za Tvoju dušu ( Šesnaesta nedjelja kroz godinu)
- Detalji
- Kategorija: DUHOVNOST - Nedjeljne propovijedi
- Objavljeno Subota, 19 Srpanj 2014 15:36
Često se pitamo zašto je zlo i dobro tako pomiješano u ovom svijetu? Neki očekuju kako bi Bog trebao napraviti reda: uništiti zlo i zle u svijetu, da ostane samo dobro.
Tako su razmišljali i Isusovi učenici. Oni su bili ribari. Kad bi uhitili mnoštvo svakovrsne ribe, odijelili bi loše od dobrih.
Isus se služi slikom polja te je svima rastumačio tu zapletenu stvarnost povezanosti dobra i zla u ovom svijetu. Govori im kako je zlo i dobro tako blizu jedno drugome da čupajući jedno možemo isčupati drugo. I sami smo iskusili svoje dobre i loše postupke, kako smo na trenutke jaki i postojani, a onda opet slabi i skloni na zlo. Ponekad odlučimo prekinuti s lošim navikama i kad smo pomislili da smo se obratili, olako opet padnemo. Imajmo više povjerenja u Boga.
Prije osam dana, danas i u slijedeću nedjelju slušamo Isusove priče=usporedbe. Međutim, nisu to priče nego najdublje, najpotresnije i nebrojeno puta provjerene istine.
Gospodin gleda buduća stoljeća, vječnost; on čita što jošnije ni napisano: pred njim je sudbina svijeta, njegova nauka i njegove Crkve, knjiga povijesti svačijeg života. Tu sudbinu, tu zatvorenu knjigu budućnosti Gospodin nam pokušava razjasniti usporedbama neusporedive ljepote - slikama iz života i prirode.
Isus kaže: "S kraljevstvom je nebeskim kao s čovjekom koji posija dobro sjeme na svojoj njivi. Dok su ljudi spavali, dođe njegov neprijatelj, posije ljulj po pšenici i ode." Jasne, duboke istine.
Njiva je svijet, Crkva, svaka duša; sijač - Bogočovjek, Isus Krist; "dobro sjeme" - milost, istina, ljubav i nauk njegov; ljulj - laž, mržnja, zlo, grijeh; sijač- neprijatelj - zloduh i njegovi pomoćnici: ljudi - sotone. Niče i raste pšenica ali i ljulj. Sluge - radnici začuđeno pitaju: otkuda to?
"Gospodaru, zar nisi dobro sjeme posijao na njivi svojoj? Odakle ljulj?"Neoboriva istina: Na Božjoj njivi zajedno s njegovom pšenicom raste korov, otrov, ljulj; s dobrim i među dobrima su zli, opaki.
"U svakom žitu ima kukolja"- kaže naša poslovica - kraljevstvo Božje - nerazmrsiva je smjesa pšenice i ljulja, dobra i zla, dobrih i zlih; na istom tlu, nimalo slični...
Najplemenitiji, najsvetiji najbolnije osjećaju svu težinu, svu nesreću, što ih zlo, grijeh donose čovjeku, Crkvi, svijetu.
"Gospodine, nakon svega što si za nas učinio, je li moguće da ima jošljudi koji te ne ljube?"- napisa jedna plemenita duša. Da, ima ih, nažalost, koji ga ne ljube, nemaju vremena za Njega i ne računaju s Njim. Kako stoji sa mnom...?
Svi smo skloni zapitati: Gospodine, zašto je u tvojoj pšenici tako mnogo kukolja, ljulja, korova???
Ti si govorio o svetosti i pravednosti, a gdje su sveti i pravedni? Ti si nam donio ljubav i tražišda svijetom vlada ljubav, a svijet je pun mržnje i nasilja: zakon sile jedini je zakon. Govorio si da smo djeca Božja, a mi smo tako nezahvalni i nevjerni. Rekao si da moramo biti braća, a mi smo vuci jedni drugima.
Posijao si i neprestano siješbožansko zrnje ljubavi, istine i svetosti, ali na tvojoj njivi nema mnogo pšenice; u našu zemlju posijao si i svoju krv, a ona se i danas crveni od krvi milijuna nedužnih, ubijenih rukamazločinaca. Govorio si o svetosti i čistoći tijela, čvrstoći i uzvišenosti braka, a svijet se pretvara u grješno uživanje i trgovinu tijelom. Odakle taj ljulj? Odakle i zašto toliko zla u nama i oko nas?
"To je učinio neprijatelj."Iz Božjeg zrnja ništa zla ne može niknuti, ali po toj njivi svijeta i naših duša ne sije samo Gospodin. Po njegovoj pšenici zrnje zla i grijeha posijao je i sije Božji protivnik: sotona i sotonski ljudi.
Kolike psovke se dižu s ove suzne doline prema nebu. Koliko se nevine djece ubija svakoga dana. Svake minute 100. Svakoga sata 5.800 dnevno 140.000, godišnje 45 milijuna.
"Hoćešli da odemo i da ga počupamo?" Teško je gledati otrov - ljulj u žitu. Sluge su nestrpljivi. Gledajući zlo i zločine u svijetu, u Crkvi među kršćanima, svi smo nestrpljivi, skloni da prekorimo Gospodina: zašto ne kažnjava odmah, nemilosrdno i temeljito; zašto otrov ljulja i kukolja ne čupa i ne prži.
"Ostavite oboje neka raste do žetve!", odgovara nam Gospodin. NašBog nije osvetnik nego Otac: poštuje slobodu svoje djece, traži i očekuje njihovu ljubav, do posljednje minute čeka i zlu i nezahvalnu djecu da se obrate i postanu Božja pšenica...
"Oboje neka raste do žetve!"Moramo se pomiriti s činjenicom: Crkva jest i ostat će smjesa - pšenica i ljulj: u njoj su dobri, manje dobri, zli. U svetoj Crkvi bezbroj je kršćana što nisu sveti: tu su slabi, suhi, polumrtvi i mrtvi kršćani. Gospodin ih trpi, čeka da postanu živi, sveti.
U svetoj Crkvi ni najbolji nisu dovoljno dobri, ni najsvetiji bez opterećenja - zla i grijeha. Svi moraju svaki dan moliti: "Otpusti nam duge naše..." Crkva je "bez grijeha" - sveta - ukoliko je djelo Kristovo, ali nije samo Crkva čistih i svetih; u njoj su grješni ljudi što tek moraju postati sveti - pšenica.
Velika je dužnost svih nas da se potrudimo kako bi bilo što manje ljulja - zla u našoj Crkvi. Koliko god ga ima, previše ga ima...
Neka nas zato ništa ne smeta i ne zbunjuje što Gospodin dopušta uz pšenicu i kukolj da oboje rastu. I mi nastojmo biti dobra pšenica na Božjoj njivi ljudskoga roda. Jedino tako ćemo biti spremljeni na dan vječne žetve kao dobra pšenica u vječnu žitnicu dobroga i milosrdnog Oca nebeskog.
Ova usporedba govori o strpljivosti i uviđavnosti domaćina i gospodara usjeva. Takav je Bog koji daje, kako se ono veli, da kiša pada pravednima i nepravednima i da sunce grije i jedne i druge.
Ovdje je riječ o Božjoj strpljivosti i snošljivosti.
Mi se čudimo ponekad, kako Bog trpi toliko zlo?I pitamo se: Zašto nevini toliko stradavaju i trpe?Htjeli bismo u svojoj nestrpljivosti određivati mjeru Božjoj strpljivosti i po svojem mišljenju spaliti kukolj koji se nama ne sviđa. A trebali bismo, zapravo, sebe ispitati sa svom poniznošću, dozrijevamo li za Božju žitnicu?
Razmislimo kolika je naša krivnja pred Bogom što sjeme često ne donese rod koji je Bog očekivao i želio? Koliko je puta netko orao i sijao, uzorao i posijao zdravo sjeme, a roda nije bilo!
Tu je sliku Isus upotrijebio da nam rastumači radi kojih razloga naša duša ostaje često besplodna i pusta; unutra se svašta zameće, klija, raste, ali ništa korisno, ništa od onoga što Bog sije.
Riječ Božja odzvanja svake nedjelje u našoj crkvi u stanju je od nas napraviti svece kad bi svaka riječ padala na plodno tlo. Ali naše srce jadno, prestalo je biti plodna njiva, sposobna da Božje sjeme primi i odgoji. Duša nam je postala kao javna cesta kojom svatko prolazi.
Naravno tu sjeme ne može rasti. Kroz našu se pamet mota toliko otrova – kukolja: što smo čuli, što smo čitali, što gledali da taj otrov u nama guši svako sjeme Božje riječi.
Mi rado poslušamo Božju riječ ali samo dotle dok nas ništa ne košta. Ali kad za riječ Božju trebamo žrtvovati svoje interese, kad treba za Božju riječ trpjeti, kad se u nama uzbune tjelesne želje i strasti, onda sjeme riječi Božje gazimo. I tu ne donosi nikakva roda.
Koliko jada i muke vide roditelji sijući dobro sjeme upućujući i opominjući svoju djecu, ali sjeme njihovih riječi nije donijelo ploda. Kako će donijeti ploda kad je sjeme palo na kamen, na put ili u trnje i kupinu. A pogotovo kad sotona posije ljulj, onda je sve izgubljeno.
Ovo znajmo: mi nećemo Bogu odgovarati zašto dobro sjeme koje smo mi sijali u srca i duše nije donijelo roda, ali ćemo Bogu položiti račun zašto Božje sjeme nije donijelo roda u našoj duši.
- Koliko smo pouka i propovijedi slušali u životu?
- A kako slušali? Dok je Božje sjeme padalo, kuda smo pameću lutali… Svete riječi nisu ni dotakle našu dušu, a kamoli ploda donijele.
Dok je sjeme riječi Božje sijano s oltara, neki znaju razgovarati o najnovijim događajima. Može li onda sjeme Božje riječi donijeti ploda!?
Dok je sjeme Božje riječi padalo s oltara, naša je duša bila možda ledena. Zar se tu može sjeme Božje riječi primiti i donijeti rod!
Koliko smo u životu propovijedi čuli. I dobro čuli. Oduševile su nas i pokrenule srce. Srce nam se zagrijalo za Boga. Dok smo to slušali, mislili smo da nikad naša usta neće biti u stanju izgovarati gadne psovke i bestidne riječi.Mislili smo da nam neće nedjelja proći u ludosti i lijenosti. Koliko puta smo odlučivali da će naši roditelji od nas doživljavati samo poštovanje, posluh i zahvalnost. Dokle je sve to trajalo…?!
Priznajemo i vidimo da sjeme Božje riječi u našoj duši teško klija i još teže napreduje. Krist spominje kako iza sjetve protivnik sije ljulj. I dodao je da je to đavao koji svim silama nastoji oteti riječ Božju iz srca. Ima on i svojih pomoćnika.
..Velike su zaprjeke da riječ Božja ne donese roda: naš rad i osobe koje susrećemo, razgovori koje slušamo i tisak koji čitamo. Sve nekako ide zatim da riječ Božja ne donese ploda i roda.
Zamisli, što koristi što je sjeme najljepše ponicalo? Što koristi što je bujno izraslo. Što sve to koristi ako ne sazre i ne donese zdravo i jedro zrno!
I jednako: što koristi što ti riječ Božju slušaš što koristi što si bistar pa je razumiješ, što koristi što je upamtiš? Što sve to kosisti ako ta riječ Božja ne donosi roda, ako usta i dalje psuju, ako te noge i dalje ne nose nedjeljom k misi, ako roditelj i dalje trpi od tvoje prkosne i nezrele pameti. Što koristi što ti sve to slušaš i upamtiš, ako susjedi i dalje moraju trpjeti tvoju mržnju i tvoja nedjela.
Nije lako biti čovjek. Još teže je biti osvjedočeni katolik. Napasti su velike, mi smo slabi i grješni.
Novine donose potresnu zgodu: Šesnaestogodišnja djevojkaiz okolice Doboja upadala je kao vođa provalničke šestorke u stanove i prodavaonice odnoseći sve na što bi naišla. "Ne znam kada i kako - priča ona – u ruke mi je dopao neki krimić!"
Pročitala sam ga bez daha, a odmah kupila drugi. Postala je to moja najomiljenija literatura. Odluka da i sama postanem kriminalac, da oponašam neke od tih junaka došla je spontano. Napustila sam majku, školu i pošla … Ostalo znate!"
Isuse, nauči nas gledati i čekati, nauči nas ljubiti i praštati, nauči nas moliti za druge i pomagati im!
Pustinjak Sebastijan
Sebastijan nije mogao na križu šutjeti
U pustinji, gdje je bilo mnogo ljudi koji bijahu ostavili svijet u želji da se susretnu s Bogom, otkriju njegovu veličinu i nauče mudrost života, našao se i stari prokušani pravednik Sebastijan. On je sebi načinio malu kapelicu na samotnom mjestu i u njoj danonoćno častio oveće raspelo koje je bilo poznato kao čudotvorno jer su moleći pred njim mnogi zadobili izvanredne milosti od Boga.
Stari Sebastijan odluči jednoga dana i sam zamoliti za jednu neobičnu milost.
Ovako je molio:
- Gospodine, želio bih trpjeti s tobom, molim te ustupi mi svoje mjesto na križu.
Dugo je ostao u šutnji očiju uprtih u Raspetoga. Najednom Isus na Križu prošapta:
Prijatelju, prihvaćam tvoju želju, ali pod jednim uvjetom: što god da se događa pred tvojim očima, ti moraš ostati nijem i ne progovoriti ni riječi.
Obećavam ti, Isuse - reče spremno Sebastijan i njih dvojica zamijene mjesta.
Vjernici, koji su i dalje dolazili moliti pred raspelom, nisu primjećivali promjenu. Molili su sabrano u nadi da će biti uslišani kao i mnogi drugi prije njih. Sebastijan, vjeran svome obećanju, šutio je ne držeći to nikakvom posebno teškom obvezom.
Jednoga dana dojuri pod raspelo poznati bogataš. Pomoli se za sretan ishod nekoga poslovnog ugovora i u žurbi zaboravi torbicu punu novaca. Sebastijan to vidje, ali ne progovori ni riječi. Nakon toga dođe neki prosjak, pomoli se za malo više sreće i milosrdniju ruku prolaznika. Kad ugleda torbicu punu novaca, obradova se, na brzinu zahvali Bogu i odjuri dalje. Sebastijan je gledao i šutio. Pred njim je već neki mladić klečao u molitvi da ga Bog prati na putu morem jer je išao na brod.
Dok je on još molio, dojuri onaj bogataš i, misleći da je mladić uzeo njegovu torbicu s novcem, poče na nj vikati. Htio je svoj novac ili će zvati policiju, jer da je novce uzeo on i nitko drugi.
- Čekajte! - povika Sebastijan.
Ona dvojica se zaprepastiše što raspelo govori. Sebastijan tada objasni cijelu stvar i kako je novac uzeo siromah. Bogataš tada otrči tražiti siromaha, a mladić požuri prema luci kako ne bi zakasnio na brod.
Kad u kapelici nije bilo više nikoga, Isus ukori Sebastijana:
Siđi s križa, nisi dostojan moga mjesta, nisi znao šutjeti.
Ali, Gospodine! - usprotivi se Sebastijan.
Zar sam mogao dopustiti onu nepravdu?
Ti ne znaš što je pravda, a što nepravda, jer ne vidiš stvari onako kako stoje u konačnici. Bogataš je morao izgubiti onaj novac jer mu je služio da sklopi posve nečastan posao. Siromah je, naprotiv, trebao taj novac i dobro bi mu došao da si olakša i onako pretežak život. Što se mladića tiče, trebao je zakasniti na brod i zakasnio bi da su ga policajci zadržali. Tako bi spasio život, jer će brod kojim je otputovao potonuti i putnici zajedno s njim.
Isus je rekao da šutimo i čekamo, ne nagleći s osudom ma kako nam se činilo nepravedno ono što vidimo. Zlo i dobro vidi i Bog. On može mnoga zla okrenuti u dobro, kao što je htio učiniti s ljudima koji su dolaziti moliti. Sebastijan se prenaglio jer je razmišljao samo ljudski, a to nije dovoljno da bi se znala prava i konačna istina.
Fra Petar Ljubičić
"Duh potpomaže našu nemoć. Doista ne znamo
što da molimo kako valja, ali se sam
Duh za nas zauzima..."
(Rim 8, 26)