Riječ za Tvoju dušu ( Devetnaesta nedjelja kroz godinu)

Detalji

Kategorija: DUHOVNOST - Nedjeljne propovijedi

Objavljeno Subota, 11 Kolovoz 2012 14:20

( Subota, 11. 8. 2012. – Fra Petar Ljubičić) Otkada je je svijeta, ljude muče razna pitanja tako između ostaloga pitanje: Ima li naš život svoj cilj i svoj smisao? Nije li on uzaludan, nije li slijepa ulica?

Jedino je čovjek – razumno i slobodno biće Božje – u stanju postavljati pitanje smisla života. I stoga jedino on i nitko drugi od svega stvorenoga bez smisla života ne zna živjeti i ne može biti sretan.

Zar ne bi bilo najprotuslovnije i najbesmislenije već to, kad bismo tvrdili da upravo život čovjeka koji jedini na svijetu otvara i postavlja pitanje o smislu života, nema smisla; da čovjek to jedino biće koje uopće traži smisao života, ne može naći smisao svoga života. Ta već sama mogućnost razlikovanja između smisla i besmisla pretpostavlja smisao.

Već samo pitanje o smislu života istovremeno priznaje hotimično ili nehotimično smisao života. Stvarno čovjek bez smisla života bio bi najnesretnije i najabsurdnije biće na zemlji.

Najdublji i najrealniji odgovor na ovo pitanje daje nam kršćanstvo pokazujući nam nauku Isusa Krista i primjer njegova života.

Isus Krist, od vječnosti Bog u vremenu postaje čovjek. On dolazi k nama, živi život koji mi živimo, trpi, pati, umire na križu, ostaje u grobu tri dana, ali grob ga ne zadrža, on uskrsava.

Otkada je Krist na križu umro i iz groba od mrtvih uskrsnuo, mi kršćani njegovi sljedbenici otada znamo, da naš život ima i mora imati smisla. Uvjereni smo da je Krist spasenje cijeloga svijeta, život svih ljudi i uskrsnuće mrtvih.

Isus u Evanđelju kaže: "Tko vjeruje, taj ima život vječni!" To ne znači ništa drugo nego kršćanin ne može umrijeti.

Na jednom drugom mjestu Krist sam kaže: "Tko vjeruje u me, ako i umre, živjet će!"

U ovom životu imamo koji put velikih i teških križeva. Snalaze nas razne poteškoće i nerazumijevanja sa strane drugih. To nas sputava i otežava nam život. Koji put gubimo pouzdanje. Stojimo na kraju svojih snaga. Ne vidimo nekako smisla svojoj zadaći i svojim nastojanjima i naporima. Dojadi nam katkad i vlastiti život.

Ovo sve doživio je, proživio i iskusio sveti i veliki prorok Ilija. On je imao tešku zadaću. Trebao je vratiti k vjeri u pravoga Boga one koji su se klanjali poganskim bogovima. Mučio se i trudio, ali sve bez uspjeha. Dodijalo mu sve i on pobjegao u pustinju. Zamislite samo što je rekao: "Već mi je svega dosta, Gospodine! Uzmi dušu moju...!"

Ovakvo stanje i raspoloženje snalazilo je mnoge Božje službenike, proroke i svece. Ipak korisno je i spasonosno iskusiti granice svojih sila i osjetiti kako naša djela gube svoju sigurnost i svoj smisao. Kad ne možemo i ne znamo dalje, upravo nam tada pritječe Bog da nas u trenucima smetenosti, razočaranosti i bezizglednosti probudi, podigne i izvede.

Dok sumnjamo i zdvajamo, Bog nam prilazi i dariva se. Pruža nam snagu kojom ćemo ispuniti svoju zadaću. To je ona nebeska hrana o kojoj govori današnje evanđelje. Njom nas želi ojačati. Zato nam je i poslao Isusa Kista koji za sebe  veli: "Ja sam kruh života!" On daje svoju riječ, svoga Duha i osobno samoga sebe za hranu. U Presvetoj Euharistiji daje nam se u znaku kruha, unoseći u nas Božju snagu.

Nebesko jelo koje nam Bog pruža u svom Sinu, dano nam je kao "kruh svagdašnji". To znači – trebalo bi uvijek nanovo ustajati i jesti. Potrebno je neprestano se sastajati s Gospodinom "kruhom života koji je došao na ovaj svijet.

Kako se nižu naše godine i rastu naši problemi, tako trebamo sve bliže njemu prilaziti, bivati zreliji u ljubavi kojom ćemo uzmoći pdniejti i najteže trenutke.

Kruh života, sam Isus hrana je umornih i opterećenih.

Upitajmo se: Jesmo li dosita onakvi kakve nas Krist želi i traži?

Budimo pozorni i čuvajmo se svega čime bismo povrijedili drugoga. Nemojmo drugima previše prigovarati. Radije za njih molimo!

Budimo sebi do kraja iskreni: Spremni smo drugima krojiti pravdu, a sebe ispričavati na olak način.

Ne zaboravimo nikada da smo djeca Božja. Stoga i živimo tako!

Budimo uvijek čista srca i čiste duše. Otklonimo od sebe zle i bestidne misli! Čuvajmo se prljavih i grješnih namjera!

Neka od nas bude daleko: prijevara, raskalašenost, lakomstvo, preljub, oholost i razuzdanost.

Mi možemo biti sretni ako se odlučimo živjeti kao Božja djeca, tj. čista srca, držeći sve zapovijedi i vršeći volju Božju.

A volja Božja je da budemo blaženi i da jednom dođemo k njemu i budemo sretni kroz svu vječnost.

Ilija prorok nije nikad gubio vjeru u Gospodina. Nastavljao je put kojim ga je Bog vodio i stigao na Božju goru.

I pred nama je dug put. I mi susrećemo teškoće i suprotivštine, razočaranja... Ne ide sve kako bismo željeli. Nekad nam se čini da bolje ide onima koji ne mare za Boga i nisu u njegovoj službi. Doista nije nikad bilo lako kršćanski živjeti, a pogotovo danas.

Krist sam dao nam je primjer i moramo ga slijediti. Vječna i nepomućena sreća – obećana nam je tek onda, ako i drugima pomognemo u nju doći.

Kao Ilija imamo i mi zadaću koja nadilazi naše mogućnosti, naše snage. Sebe zaboravljati, a drugima se darivati; pri tome žeti nezahvalnost, podsmijeh. Dug je to i često mukotrpan put. Ali nismo sami. Krist je uz nas.

Takvim putem – i to samo takvim putem – stižemo u zajedništvo s Bogom, na cilj svoga života. Jer, braćo, naš život ima svoj cilj i svoj vrijedan smisao. On nije uzaludan. Taj cilj je "Punina u Bogu", "savršeni i vječni život s njim u zajedništvu."

Isus Krist je živi kruh, izvor vječnoga života u nama. On je onaj kruh koji silazi s neba, i onaj koji od njega blaguje, ne umire nikada. Sam je rekao: "Kruh koji ću ja dati, tijelo je moje za život svijeta."

- Bog nam dijeli svaki dan svoje bezbrojne milosti i darove. Svaka zraka sunca dar je Božji, svaka kap kiše, svaki zalogaj kruha, svaki udisaj zraka, svaki kucaj srca - sve su to darovi Božji! A koji je najveći dar Božji?

Neka nam na to odgovori slavni engleski kardinal Ivan Newman. On je rođen i odgojen kao anglikanac. Iza svršene bogoslovije bio je pastor i jedan od najboljih propovjednika u cijeloj Engleskoj.

U svojoj karijeri došao je do arciđakona i primo je sjajni dohadak od 100.000 zlatih franaka. Usput spominjemo da anglikanci ne vjeruju u Presv. Oltarski Sakra­menat i nemaju sv. Pričesti.

Kad se u Engleskoj pročulo da će on postati katolik, uz­bunila se cijela anglikanska javnost. Nastojali su ga odvratiti od tog koraka. Jednog dana reče mu jedan od njegovih najboljih prijatelja: "Ivane, promisli dobro, što radiš? Ako postaneš katolik, izgubit ćeš kraljevski dohodak od 100.000 franaka."

Newman mu odmah odgovori: "Reci mi dragi prijatelju što je 100.000 franaka i što je sve blago ovoga svijeta prema jednoj jedinoj sv. Pričesti? Ništa!" I Newman se odrekao "kraljevskog dohotka", stupio je u katoličku Crkvu. Kasnije postade sve­ćenik, biskup i na koncu kardinal.

Zaista sv. Pričest najveći je dar Božji! Svi su ostali darovi Božji njegova stvorenja, a u sv. Pričesti daruje nam se sam Bog Stvoritelj. Od toga dara nema i ne može biti većega ni na nebu ni na zemlji! Budimo zahvalni na tom prevelikom daru! Često ulazimo rado u naše crkve i pohodimo Isusa svog najboljeg Prijatelja, svoga Boga i Spasitelja. Tu treba tražiti snage za daljnje putovanje kroz pustinju života. Neka nas Isus blagoslovi i spasi. Amen.

• < Prethodno
• Slijedeće >