Kontakti i uredovno radno vrijeme

Trg Fra Mije Čuića 1, 80240 Tomislavgrad

Tel: +387(0)34/356-800

Email: zupa.duvno[at]biskupija.md-tm.ba

Uredovno radno vrijeme radnim danom: 8:00-12:00 i 15:00-18:00.

Nedjeljom i svetkovinama: nakon sv. misa

Raspored misa

Nedjeljom i svetkovinama u Župnoj crkvi:

7:30, 9:00, 10:30, 12:00 i 18:00 sati

Radnim danom u Župnoj crkvi: 7:00 sati; četvrtkom u Župnoj crkvi u 7:00 i u 19:00 sati

Kovači: 9:00 sati (nedjeljom i scetkovinama)

Stipanići: 10:00 sati (nedjeljom i svetkovinama)

Širokovac: 11:30 sati (nedjeljom i svetkovinama)

Starački dom: petkom u 10:00 sati

Riječ za tvoju dušu ( 24. nedjelja kroz godinu)

oprost( Subota, 10. 9. 2011. – fra Petar Ljubičić) Mora se priznati, praštanje je nešto najteže u ljudskom životu. Lako ga je zahtijevati, teško ga je u životu prakticirati. Jasno nam je da ne možemo biti radosni, sretni i zadovoljni ako ne naučimo ovo bez čega je nezamisliv istinski, pravi vjernički život.

Koliko puta se mora oprostiti? Konačno, sve ima svoje granice? Sve jednom prevrši. Kako ćemo inače doći do kraja? Kako izdržati?

- Tako nekako i mi znamo umovati: tako misle ljudi oko nas. Tako je Petar mudrovao prije nas. I upravo jer je tako mislio, za­pitao je Isusa: "Gospodine, ako moj brat pogriješi protiv mene, koliko puta da mu oprostim?"  - Valjda ne u beskraj. I u tome mora biti neka mjera.

Sve je nama lako i lakše poslušati nego kad se od nas traži da nekomu oprostimo i da uvredu koju nam je netko nanio zaboravimo.

Isus je baš o tome govorio u današnjem evanđelju. Petar je mislio da bi dovoljno bilo do sedam puta. Isus mu je odgovo­rio, ne do sedam puta, nego do sedamdeset puta sedam. To znači uvijek, stalno, neograničeno.

Zar ne dolaze gotovo sve svađe otuda što što ne znamo praštati?

Ogovaranje, klevetanje i korenje (kritiziranje) dolazi odatle što olako sudimo i osuđujemo, a ne praštamo. Kako često duboko ranjava jedna zla riječ.

Uvijek iznova moramo se učiti praštati! Praštanje je milost. Nezaslušeni dar. U praštanju doživljavamo Boga. Postajemo mu slični. On nama uvijek prašta, ako se iskreno kajemo i odlučujemo biti bolji.

Praštati može čovjek koji vjeruje i ljubi.

Oprostiti znači biti sličan svome velikom bratu božanskom Spasitelju koji je na križu opraštao svojim protivnicima i još molio za njih.

Oprostiti znači postaviti novi početak i stvarati nešto novo, neko novo ozračje.

Oprostiti znači zaista vjerovati da je to dar koji mijenja ono što je bilo.

Oprostiti znači uvijek iznova pokušati stvarati mir.

Recimo u svađi si sa svojim susjedom. Skoro si i zaboravio radi čega. Možda se radi o nekoj sitnoj šteti koju su djeca počinila. I radi toga se više ne pozdravljate niti gledate. Zar zaista nema tome lijeka? Pokušaj još jednom!

U vašoj obitelji već duže vremena traje neki nesporazum. Možda svađa oko nasljedstva. Nema rješenja uza sve pokušaje. Pokušaj još jednom!

Kažete: u našem braku je pošlo sve nizbrdo. Beznadni i izgubljeni slučaj. Nemamo više jedno drugome što reći. Njoj se ne da ništa dokazati. On je tako tvrdoglav. Zar zaista?! Ipak pokušajte! Sjetite se kad vam je bilo lijepo. Kako ste se voljeli, jedno za drugo živjeli.

I ovo se često čuje: Imamo jednu osobu koja nam nanosi nepravdu. Zlostavlja nas, progoni i zavidi nam. Ne može nas ni vidjeti. Nema nikakva razloga za to. Kad je takav i kad on neće s nama, što ćemo mi s njim. Sve moguće načine sam iscrpio. Pokušaj još jednom.

Krist nam je taj zahtjev postavio zato jer je znao da je praštanje onaj pravi kršćanski put za svla­davanje i otklanjanje grijeha.

Čovjek se mora učiti opraštati bez gra­nica. Pravo praštanje nema granica. Možda nam je to pomalo neshvatljivo, ali tako je.

Da nam bude posve jasno u čemu se sastoji pravo praštanje, Isus se služi jednim primjerom!

Neki je bogataš imao dužnika koji mu je dugovao velike mi­lijune novca: 10.000 talenata = 10 milijuna eura ili 20 milijuna njem. maraka.

Dužnik to nije mogao vratiti sve da je sve svoje prodao. Kumi moli, plače, zaklinje bogataša da se još strpi, da ga pričeka.

Kralju se smilio taj jadnik. Misli u sebi: i da čekam ne znam koliko, nema mi odakle vratiti. Veli dužniku; hajde, nemoj plakati, neka ti bude sve oprošteno. Ne moraš mi vratiti ni kune sav ti dug brišem. Pođi kući, djeci i reci im da se i oni i ti ne trebate bojati za budućnost.  

Dužnik iznenađen i sav radostan vrati se kući. Idući putem, odjednom mu se radost poremeti. Susreo je svoga susjeda koji mu je dugovao nešto malo: 10 eura, (20 DM).

Zgrabi ga za vrat: ili odmah plati dug ili ću sve tvoje prodati. Susjed ga ljubazno zamoli, kao što je on malo prije molio gospodara: da se strpi i malo pričeka, sve će mu vratiti.

Badava molbe. Bacio je svoga susjeda u tamnicu dok se novac ne stvori. Drugi su čuli sve kako je bilo i odmah to javiše gospodaru.

Zovne ga preda se. Veli mu: Stid te i sram bilo, rđo i kukavice. Kada sam ja tebi oprostio onoliki dug jer si me molio, zar nisi i ti trebao oprostiti svom susjedu dug kad je te molio. E sad ćeš u tamnicu dok si živ.

Isus donosi ovaj primjer da nas pouči kakav je Božji postupak. Uvrijedili smo Boga mnogo puta: mišlju, riječima, djelom i propustom. Molili smo ga, oprostio nam je u ispovijedi.

I kad Bog nama oprašta, očekuje da ćemo i mi oprostiti onima koji su nas uvrijedili. Ako nećemo, valjda smo razumijeli što Isus kaže, čeka nas onda ono što je doživio onaj neimilosrdni dužnik.

Netko zna reći: oprostiti mogu, ali ne mogu zaboraviti. Često mi se doživljena nepravda vraća u pamet i svijest. Kad ti god dođe tako nešto na pamet, reći samo: oprostio sam mu ili Bože, budi milostiv ovom bratu a i meni, neka se tvoja sveta volja izvrši sa svima nama!

Što je nekom teže opraštati, to veće zasluge ima pred Bogom. Svaki dan nam donosi toliko toga da smo uvijek u mogućnosti dobro položiti ovaj veliki ispit.

Svakome se od nas može dogoditi da drugoga uvrijedi - bilo nehotice, bilo hotimice - u srdžbi. Tada treba biti pošten i pitati oproštenje.

Isus nama stavlja pred oči ogledalo! Ako imamo hrabrosti pogledati, otkrit ćemo u njemu sami sebe, Mi smo ljudi s milijunskim dugom.

Tko se želi uvjeriti, neka pogleda u križ. To je naš dug, naša krivnja!

To je cijena koju je Bog platio za naše oproštenje. To nadilazi sve milijune, to prelazi sve granice. Od toga bezgraničnoga oproštenja mi živimo.

Odgovaramo  li mi svojim životom na ovu ljubav prepunu praštanja? Ili kod nas sve teče jednako kao u današnjoj usporedbi.

Krist od nas traži da budemo uvijek spremni na praštanje kao što je i on sam spreman. Molimo za milost opraštanja: da možemo uvijek radosno oprostiti drugima i pitati za oproštenje ako smo drugoga povrijedili.

Gdje drugi kažu dosta, više ne mogu, osvjedočeni vjernik tek počinje.

Evo nam prigode da o tome danas razmislimo i donesemo odluku da ćemo pokušati ispuniti Kristov zahtjev.

Ulica milosrđa - Majka oprašta ubojici svoga sina

U Bolonji postoji jedna ulica koja nosi vrlo zanimljiv naziv: "Ulica milosrđa". Vrlo je zanimljivo kako je dobila to ime. U njoj se jednoga dana dogodilo ubojstvo. Žrtva je bio sin jedinac jedne pobožne udovice koja je stanovala u toj ulici.

Kad je ubojica vidio što je napravio, od straha je pobjegao i, ne znajući o čijoj je kući riječ, zatražio sklonište baš kod majke svoje žrtve. Ona ga je, ne znajući još o čemu se radi, primila i tješila. Ubrzo je stigla i policija i donijela njezina sina - mrtva.

I pored toga ta žena nije promijenila svoga stava prema ubojici. Sjetila se Marije koja je hrabro stajala pod križem svoga Sina i velikodušno oprostila ubojicama. Tim junačkim djelom pomogla je ta žena ne samo njemu nego i sebi.

Taj i taj me teško uvrijedio. Ne mogu mu oprostiti!

Na pitanje: "Jesi li sa svakim u miru? - znamo čuti odgovor: "Tko hoće sa mnom, hoću i ja s njim!"

Tko ovako govori, on je daleko od duha Isusova. On je daleko od prave vjere.

Čovjek je najveći i najbogatiji, najslobodniji i naj­radosniji,

Bogu najdraži, najbliži i najsličniji kada prašta, voli i dariva!

"Dokle god ne možeš moliti za one koji ti oduzimaju sve,

pa i život nisi kršćanin!" (Papini)

Zašto mu nisam oprostila?

Muža su donijeli mrtva kući

Dugo godina su se poznavali. Zajedno su i hodali. Voljeli su se onako mladenački i zanosno. Bili su i vrlo zaljubljeni. Njihova ljubav je bila čista, sveta. Čuvali su se da jedno drugo nikada ne povrijede i ne dovedu u napast. Svi su mislili da su kao stvoreni jedno za drugo.

Vjenčali su se i dva mjeseca živjeli sretno. Onako kako se samo poželjeti moglo. Jednoga dana muž je svojoj dragoj nešto rekao. To je nju toliko povrijedilo da mu je dala do znanja da mu to ne može oprostiti.

"Kako si mi to mogao reći? To od tebe nisam očekivala. Tu ranu koju si mi nanio nosit ću čitava života. Zašto samo..." - ponavljala je uvrijeđena gospođa.

On je tražio od nje da mu oprosti. On joj nije želio nanijeti bol.  Iskreno se kajao i odlučio je da to više nikada neće učiniti. Nije pomoglo ništa.

Otišao je na posao. Bio je jako nemiran, uzrujan. Nije mogao izdržati. Vratio se s pola puta da ponovo pokuša svoju dragu moliti, da mu oprosti.

"Ženo draga, oprosti mi, ja ne mogu ovakav ići na posao. Ti znaš kako je moj posao odgovoran. Ja sam drvosječa u šumi. Dopusti mi da te poljubim. To činim svaki put kad idem na posao. Ona mu to nije dopustila. Kad ju je htio poljubiti, ona je okrenula glavu na drugu stranu.

Onako tužan i tjeskoban otišao je na posao. Bio je to zadnji dan njegova života na ovoj suznoj dolini.

Dok je rezao jedno stablo, nespretnim jednim potezom je učinio to da je stablo palo po njemu. Na mjestu je ostao mrtav. Navečer su ga četvorica kolega donijeli kući.

Kako je bilo njegovoj ženi kad je vidjela mrtva svoga muža. Uhvatila se za kosu i vrištala je: "Zašto mu nisam oprostila, kad me jutros toliko puta molio? Ja sam kriva za njegovu smrt! Bože, oprosti mi!"