Framaši boravili u gradu heroju
- Detalji
- Kategorija: FRAMA - DOGAĐANJA
- Objavljeno Ponedjeljak, 19 Studeni 2012 21:02
(Ponedjeljak, 19.studeni 2012 – Ana Krešimira Smiljanić ) Znam da mislite da će ovo biti još jedan u nizu sastava srednjoškolskog djeteta, koji ne zna ništa o Vukovaru i znam da očekujete samo jedan grubi izvještaj, no uzet ću si potpunu spisateljsku slobodu da vam opišem svoj doživljaj, ali i da opišem naša dva prekrasna dana u Vukovaru.
Iako mislite da mi ništa ne znamo i ništa ne možemo znati jer se to mora proživjeti, varate se. Taj osjećaj, to je ono nešto s čim se svaki Hrvat vodi, to je onaj ponos, hrvatski ponos i osjećaj da svaki put iznova proživimo bol sa žrtvama, bilo da vam je pet, deset ili pedeset godina, jer svatko je od nas Hrvat.
Dakle započnimo. U subotu u 8 sati smo krenuli na jako dug put. Vrijeme na putu upotpunili smo gledanjem filmova o Vukovaru. Stigli smo do 16 sati i odmah krenuli u obilazak mjesta najvećih zločina. Prvo smo otišli na Ovčaru. Ni ja, a vjerojatno ni drugi framaši nisu znali što nas čeka kad stupimo nogom na to krvavo tlo, na kojem su mnogi časno pali. Jeza i hladnoća su prodirali u moje biće kada sam vidjela na stotine svijeća koje gore, gore u nadi da se njihova žrtva neće zaboraviti. Framaši su se okupili i počeli moliti, a već samo za nekoliko trenutaka tu je bilo mnogo ljudi koji su i ne znajući tko smo mi napravili krug i molili s nama. Zatim smo otišli u spomen-dom Ovčaru. Da bih opisala taj osjećaj, fali mi epiteta. Čahure utisnute u podu, ogromna prostorija u kojoj se osjeti miris velike žrtve, slike ubijenih na zidovima, zvjezdica na stropu koji označavaju vječni život njihovih duša, a na sredini spirala života i smrti ( kako sam je ja nazvala ), jer se u njoj neprestano ponavljaju imena ubijenih i predstavljaju njihovu žrtvu, ali i njihov vječni život u našim srcima. Sljedeća postaja je bilo Memorijalno groblje, koje je uistinu veličanstveno, vječni plamen i 938 bijelih križeva, koji su isti sa svake strane, iz svih kutova, isti. Zatim smo išli u Bolnicu. Za mene najjezivije, najstrašnije, ali ujedno i najljepše. Na samom ulazu je stajao operacijski stol. I tu je bilo predviđeno mjesto za čekanje dok grupe prije nas obiđu, cijelu bolnicu. Imali smo priliku gledati snimke, operacija izmjenik, bolnice. Bilo je strašno vidjeti da svaka, baš svaka osoba koja se vraćala iz bolnice u prostor za čekanje, je imala oči pune suza, i svatko je jednako teško udisao zrak. Iskreno, tada sam se uplašila ne znajući što me dolje čeka. A onda sam sišla na pločice, a na svakoj datum i broj pristiglih u bolnicu, kao da je na svakoj stajao nož koji me probadao srce. Krv mi se sledila, no progutala sam i nastavila dalje, ležaji po podu, lutke, miris rata, uplakani ljudi, jecaji. Sve je oko mene stalo, a u mojoj glavi se sve odigralo, svaki sam dan na pločici proživjela, bila sam ponosna što sam Hrvatica. I onda su suze krenule, jedna za drugom. Po jedna suza za sve one koji su dali život da ja danas mogu biti sretna u svojoj slobodnoj državi, u svojoj Hrvatskoj. Ovo je naš holocaust, sjetimo ga se s tugom i ponosom, bile su riječi našeg vodiča, riječi koje sam posebno upamtila. Zatim smo se uputili u Vinkovce, u vojarnu da se odmorimo od napornog dana. Tu su ljudi pristizali cijelu noć. Svi s istim ciljem, neznanci koji pozdravljaju sve, koji se upoznaju i koji su sretni, što mi, mladi, dolazimo tu odati počast. Buđenje je bilo predviđeno u 7 sati, no svi smo se probudili 2 sata ranije u iščekivanju novog dana, u iščekivanju novih čari Vukovara. Opet smo došli do bolnice, stopili se u masu ljudi ponosno podigli zastave našeg Tomislavagrada, otpjevali himnu, s tolikim ponosom i krenuli u mimohod pobjede. 60 000 ljudi, kao da ih je bilo milijun, svi s istim ciljem, svi s istom željom iako svi znamo da smo došli u Vukovar da se sjetimo žrtve i budemo u tišini, zbog oslobađajuće presude naših generala sve je bilo živo. Svi su bili sretni. Nikome nije bilo teško pješačiti, baš nikome. Zatim je slijedila sveta Misa koja je bila točka na I, vrhunac dana. I tu smo opet svi bili kao jedno, u pjesmi, u molitvi, u primanju hostije. Kući smo krenuli u 5 i oko pola noći smo stigli u naše Duvno. A sada, zatvorite oči, slobodno, zamislite sve to što sam ispričala, zamislite sve i zaplačite, slobodno. Sjetite se sa mnom jer ja ne znam kako sve to opisati, fale mi riječi za taj osjećaj. Za kraj ću citirati jednog neznanca koji je razgovarao na mobitel: ”Morate doći ovdje I doživjeti to,” reče. Samo želimo zahvaliti Udruzi veterena i dragovoljaca Domovinskog rata i općine Tomislavgrad na organizaciji puta, našem fra Josipu i naravno Dragom Bogu!
