Slijedi me...
- Detalji
- Kategorija: KOLUMNE - KOMENTARI
- Objavljeno Petak, 20 Siječanj 2012 23:00
( Subota, 21. 1. 2012. - fra Željko Barbarić) Jedna od najsvjetlijih rečenica iz Svetog pisma mi je ona: \'Slijedi me...\' (Iv 21,19) Ona mi se čini i najjasnijom, dočim je u njoj toliko nejasnih stvari, neizvjesnosti i nepredvidljivih događaja i osjećaja.
Kad me tkogod upita za moj duhovni poziv, moje zvanje, ova rečenica je nešto najjasnije što mogu odgovoriti. I onda je lako izgovoriti onu da mi nije bitno ni gdje, ni kako, ni zašto, ni koliko, ukoliko sam siguran u tu rečenicu. Točnije, ukoliko sam siguran da slijedim Onoga koji me pozvao.
Ovaj tjedan prolazi u znaku svijesti o duhovnim zvanjima, uopće, o duhovnom pozivu. Ovo vrijeme prolazi u znaku nedostatka istih, ali i u znaku neprestanih napadaja na Crkvu. Manje zvanja? Pokušati odgovoriti na to pitanje značilo bi napraviti kakvu studiju, ispitivanje i istraživanje. Neću duljiti ovdje. Među tisućama razloga istaknuo bih dva. Jedan se tiče onih koji su već, recimo to tako, ogrezli u duhovnom zvanju; onih koji su već redovnici, redovnice ili svećenici. Drugi se tiče onih koji taj poziv osjećaju, ali se boje napraviti korak...
Što se tiče razloga broj jedan, nedavno mi zazuji govor jednog fratra koji reče da mi koji smo se opredijelili za duhovni poziv, taj poziv moramo živjeti pošteno, moramo živjeti ono što smo obećali. U tom smislu razmišljam i o napadajima na Crkvu i ljude u njoj od strane medija i ideologija. Zar ne reče Pavao: Ako je Bog za nas, tko će protiv nas? (Rim 8,31) Ili: Tko će nas rastaviti od ljubavi Gospodnje? (Rim 8,35) Ako stvarno živim pošteno ono što sam obećao, ako Ga stvarno slijedim, kakav to napad može doći do mene? Pa zar nisam u službi nekoga većega? Zar ja nisam samo instrument u Božjem orkestru, onaj instrument koji je dopustio da se prebire po njegovim žicama Božjim prstima... Slijedi me ovdje zvuči barem malo konkretnije. Barem znam da sam instrument puno sposobnijeg svirača i da on preko moga života stvara glazbu koja upućuje samo na Njega. Ako toga nema, ako se ne živi pošteno ono što smo obećali, kako očekivati da ćemo nekoga i oduševiti...Razlog broj dva: strah. Taj mi je razlog skroz dobro poznat. Slijedi me zvuči dosta neodređeno kad čovjek odluči čitav život dati tom Putu. Slijediti Ga... A ne znaš kud i kako, nego to imaš Njemu predati. To je duhovni poziv. Koji izgleda strašno. Koji je to strašniji što ti ne da baš mogućnost za zemaljsku slavu i probitak ukoliko doista pošteno odlučiš slijediti Ga. Koji izgleda to strašnije ako pomisliš da postoji i samo jedan posto šanse da Bog ne postoji. Jer onda taj tvoj poziv izgleda uzaludno i besmisleno. Jedna poruka iz Međugorja mi zape neki dan za oči, točnije jedan dio poruke. Zapravo je biblijski utemeljena ta riječ. Vi stvarate novi svijet samo svojim snagama, bez Boga, i zato ste nezadovoljni i bez radosti u srcu. \'U sridu\' ova pogađa! Kad bi se duhovni poziv temeljio na mojoj snazi, zar bi se onda uistinu uopće moglo govoriti o duhovnom pozivu? On je taj koji zove! On je taj koji daje snagu! On je taj koji pruža zadovoljstvo! On je taj koji jest radost u srcu! To je nešto što se zove duhovni poziv...