Riječ za Tvoju dušu ( Treća korizmena nedjelja C)
- Detalji
- Kategorija: DUHOVNOST - Nedjeljne propovijedi
- Objavljeno Petak, 01 Ožujak 2013 23:00
( Subota, 2. 3. 2013. – Fra Petar Ljubičić) Čitajući evanđelja najčešći poziv je: „Obratite se!“ Promijenite se i postanite bolji. To je poziv i današnjega evanđelja.
„Ispunilo se vrijeme, blizu je kraljevstvo Božje. Obratite se i vjerujte u radosnu vijest!“ Božje vrijeme je tu, novo doba, traži nove, Božje ljude…Kraljevstvo Božje je tu: do njega je samo jedan korak: obratiti se, osloboditi se zla, vlastite sebičnosti, osloboditi se otrova u vlastitoj krvi, kako reče jedan, meni tako dragi teolog. Potrebno je obući novoga čovjeka „stvorena na Božju sliku!“
"Ako se ne obratite, svi ćete slično propasti! (Lk13,3). Tako nas opominje Isus u današnjem evanđelju. Isusovi suvremenici smatrali su da su uvijek veliki grješnici svi koje snađe kakva teška nevolja: nasilna nenadana smrt, teška bolest, gubitak imetka, neuspjeh. Tako nekako i mi mislimo. Isus nas ispravlja: ti nesretnici nisu, ne moraju biti najveći grješnici: zapravo pravednika uopće nema, svi se moramo obraćati – svi smo grješnici i patnici…
Naime dok je Isus govorio mnoštvu, neki mu javiše novosti koje su kružile po Palestini. Mnogi su se zgražali nad činom Pilata koji je dao poubijati neke Galilejce za vrijeme žrtve. Ali u isto vrijeme osuđivali su i pobijene: bit će da su bili veliki grješnici, kad ih je Bog kaznio i to za vrijeme žrtve.
Druga novost, rekli bismo iz crne kronike, bila je kako se srušila kula u Siloamu i ubila je 18 ljudi. Bit će da su i oni bili grješnici kad ih je Bog tako iznenada pozvao k sebi. Tako misle ljudi.
Isus ne potvrđuje takvo mišljenje, da je nesreća koja je zadesila onih 18 ljudi, kao i one koje je Pilat dao poubijati posljedica grješnog života. Naprotiv Isus u obje nesreće gleda prst Božje Providnosti, kojom opominje tvrdokorne Židove na obraćenje, na pokoru, da ne propadnu. "Ako ne budete činili pokoru, svi ćete propasti!"
Možemo reći, teški nesretni slučajevi koji se događaju u životu pojedinih ljudi ne moraju biti kazna za njihove grijehe, nego u prvom redu nama opomena i poziv na obraćenje. Obraćenje je milost, kojom čovjek upoznaje sebe i svoje slabosti i grijehe, kaje se za njih i odlučuje se za Boga. Ono se događa u srcu i bez njega nema spasenja. To je potpuno opredjeljenje za Krista. Nekada nas udarci sudbine i pojedini teški događaji u životu trebaju potaknuti na preispitivanje našega odnosa i prema Bogu i prema braći i sestrama. To je prvi korak u obraćenju.
Obraćenje mora donijeti plodove koji se moraju očitovati u životu s Kristom i u suživotu s braćom i sestrama. Znači svatko tko je čuo Kristov poziv na obraćenje i odlučio krenuti njegovim putem, ne može više živjeti kao prije. Obratiti se znači osloboditi se od zla, grijeha i vlastite sebičnosti.
Odgađanje, neodlučnost i mlakost vrlo su opasni i mogu čovjeka koštati. Sad je milosni trenutak, sad je povoljno vrijeme da otvorimo vrata Kristu i počnemo živjeti s Njim. Istina je, mi smo slobodni, ali moramo biti i odgovorni!
Zna se čuti kako neki govore: Bog je neizmjerno dobar i milosrdan. To je točno, ali mi se ne smijemo olako poigravati njegovom dobrotom.
I apostol Pavao govori o opomeni Božjoj. Apostol upozorava kako je čudesno Bog vodio narod pustinjom i čudesno ga hranio. Ali većina njih nije bila Bogu po volji, poginuli su u pustinji. To je opomena nama da ne prigovaramo Bogu, kako su oni prigovarali i zato su izginuli, makar su bili izabrani narod Božji: "Jer tko misli da stoji, neka pazi da ne padne!" (1 Kor 10,12)
Današnja riječ Božja svakako nas ozbiljno opominje i poziva na obraćenje, na promjenu života, zlih misli i nakana i na pokoru.
Sam Isus svojim životom nam pokazuje što bismo mi morali činiti. On sam je činio pokoru, makar nije imao ni jednog grijeha. Strogo je postio. Trpio je razna progonstva, konačno u svojoj bolnoj muci izvršio je najteža djela pokore...
Sakrament pokore (ispovijedi) je redoviti put kojim Bog oprašta grijehe. Ima i izvanredni put, a to je djelo savršenoga pokajanja. To je kad se kajemo za grijehe iz ljubavi prema Bogu. Zato što smo uvrijedili svojim grijesima Boga najveće i najmilije Dobro. Savršenim pokajanjem čovjek dobiva oproštenje i teških grijeha, ako se ne može ispovijediti. Ali mora imati nakanu, kasnije se ispovijediti kad mu bude moguće.
Govoreći o neplodnoj smokvi Gospodin nas također opominje. „Posjeci je! Zašto da iscrpljuje zemlju?“ Neplodno se stablo siječe i baca u vatru. Život naš mora biti plodan: ispunjen dobrim djelima: svetošću, ljubavlju, Bogom. Da potrebna su djela, riječi je ionako previše.
I mi znamo ponekad pričati lijepe priče o svom kršćanstvu, a naš je život sasvim druga priča. Ne smijemo živjeti kao neprijatelji križa Kristova.
Pozvani smo da se obraćamo svaki dan, svakoga trenutka, čitav život. Slabi smo i grješni, nikad previše dobri…Bog ima svoj veliki plan s nama. Zato nas i zove: „Obratite se!“ Eto posla za čitav život!
„Tko misli da stoji, neka pazi da ne padne!“ – upozorava sv. Pavao i opominje. On piše da je židovski narod i njegova sudbina svima velika opomena. Židovi – svjesni da su izabrani Božji narod, precijenili su sebe, odbacili Isusa, odbili njegove riječi i poziv na obraćenje – i znamo što se dogodilo …
Danas smo mi Božji izabranici. Mi se prije svih moramo obraćati i obratiti. Pitanje je koliko ozbiljno radimo na ovome najvažnijem poslu koji umjesto nas nitko neće obaviti. Živimo li po Božjoj volji?
Dvije žene putuju u istom vlaku. Netko pripovijeda da je grom ubio čovjeka koji je kosio nasred polja.
- Što li je on Bogu skrivio – čudi se jedna putnica.
- Dobro nas sve ne pobije kakvi smo! – čudi se druga putnica.
Ni jedna ni druga ne misle baš pravo, ali ova druga ima u duši nešto kršćansko, onu svijest našega duha pred Bogom.
Mladi redovnik odlučio je napustiti samostan. Susreo je Isusa: "Ako sam ja mogao ovaj teški križ nositi za tebe, zar ne bi i ti mogao mnogo lakši nositi za mene?"
Neki naš čovjek našao se u Kaliforniji u luci San Pedro. Šetajući naiđe na dvojicu Kineza koji su se svađali i međusobno si psovali mater i sve ostalo. Psovali su na hrvatskom, što jest bilo čudno. Kinezi, a psuju na našem jeziku. Prišao je k njima i pozdravio ih. Još više se začudio kad je saznao da ne znaju govoriti hrvatski. Oni samo znaju psovati. Rade na brodu s našim ljudima i od njih su naučili psovati.
I ovaj nas primjer ozbiljno opominje: Vojvoda Irenej bio je vrlo vrstan vojskovođa. Jednoga jutra, dok se spremao otići iz svoje kuće na vojničke vježbe, pokuca netko na njegova vrata. Otvorivši vrata ugleda svećenika kojega je pratio ministrant. Svećenik je nosio svetu Pričest bolesniku.
Odmah je upitao za stan doktora Ireneja? Da - odgovori vojvoda Irenej, ovo je moj stan! Velečasni, ovdje nema bolesnika, svi su u dobrom zdravlju.
Tad mu reče svećenik: Došla mi je jedna gospođa i dala mi je ovu vašu adresu. Ona bijaše vrlo razborita žena i mislim da me nije prevarila. Rekla mi je: žurite i nosite svetu Pričest vojvodi, doktoru Ireneju, i još je dodala, idite brzo inače neće biti puno vremena.
Gospođa je odlična roda što sam mogao zaključiti po njezinim očima. Njezine su riječi bile tako jasne da sam ih slušao svojim ušima. Možda je to istina, mislio je u sebi vojvoda Irenej. Ali koja je to gospođa? Što se nje tiče moja duša? Ne razumijem ništa!
Evo je, usklikne svećenik, ovo je gospođa koja me je zvala. Poznam je vrlo dobro. Govoreći to pokazivao je na sliku koja je visjela na zidu u kući vojvode Ireneja.
Vi se varate, oče, reče vojvoda Irenej, to je slika moje pokojne majke, koja je umrla ima već dosta vremena. Dragi moj brate, nastavi svećenik, upravo me ta gospođa pozvala. I prema tome ne varam se.
Božji su putevi nedokučivi, tko ih može razumjeti? Reče mu svećenik. U vašem stanu ću vas ispovjediti i pričestiti. I tada vojvoda, doktor Irenej, koji bijaše vrlo uzoran vjernik ispovjedi se i pričesti te zajedno sa svećenikom izađe iz svoje kuće na vojne dužnosti koje su ga čekale.
Brzo uzjaši svog konja, ode i ne sluteći što će mu se dogoditi. Oko dvanaest sati donijeli su vojvodu Ireneja mrtva. Konj ga je bacio na zemlju i tu je vojvoda Irenej razbio glavu i odmah je ostao na mjestu mrtav, dakle, predao je Gospodinu Bogu svoju čistu dušu.
I to se događa. Vrlo važno je biti spreman. Kad smo spremni, nije potrebno bojati se. Ovo je sveto vrijeme obraćenja. Iskoristimo ga! Recimo svom Bogu: Daruj mi milost obraćenja, promjene života! Isuse, božanski Spasitelju, položi svoju božansku ruku na mene! Pošalji mi svoga Duha Svetoga i učini me novom osobom! Vjerujem, da to možeš i hoćeš učiniti! Neizmjerna Ti hvala! Amen.