Riječ za Tvoju dušu ( Šesta nedjelja kroz godinu)

Detalji

Kategorija: DUHOVNOST - Nedjeljne propovijedi

Objavljeno Subota, 11 Veljača 2012 17:54

( Subota, 11. 2. 2012. – Fra Petar Ljubičić) Današnja riječ Božja govori nam o gubi kao o tjelesnoj bolesti, ali istodobno kao i moralnoj = grijeh. Isusovi suvremenici smatrali su svaku tjelesnu bolest kao posljedicu moralne bolesti, zato su gubavce smatrali nečistima u oba vida i poradi toga ih isključivali iz zajednice.

(Guba je najodbojnija, najzaraznija bolest). - Guba nije pogibeljna, danas se može savršeno izliječiti, Novci za samo jedan bombarder bili bi dovoljni da se izgradi bolnica... Kod svih se naroda takve okuplja u bolnice gubavaca kao nečiste. Danas je još u svijetu oko 15 milijuna gubavaca. Svaki 350 čovjek je gubav.

Plemenite kršćanske duše (misionari, sestre, znani i neznani) posvetile su se njihovu njegovanju, a često dijele njihovu sudbinu.

„Dođe k Isusu neki gubavac, klekne i zamoli: Ako hoćeš, možeš me očistiti.“ Silne li vjere!

Koliko pouzdanje u dobrotu i moć Isusovu pokazuje taj nesretnik već time što se usudio doći u njegovu bli­zinu! Kako je tek divna njegova molitva, kolika je vjera izražena u njegovim riječima: Isus treba samo htjeti i sve će biti dobro! On može sve učiniti.

Taj jadnik nije samo upao u jednu od tada neizlje­čivih bolesti, kod koje trune živo tkivo, nego je bio is­ključen iz zajednice živih. Morao je prebivati odvojeno i sam izjavljivati da je „nečist“ čim bi mu ljudi došli u blizinu. Bolest je većinom povezana s teškim duševnim patnjama, a koji puta i psihičkim oboljenjem.

„Isus ganut pruži ruku, dotače ga se i reče mu: Ho­ću, budi čist! I odmah nesta s njega gube i očisti se.“

Tako je Isus veliku vjeru i žarku molitvu obilno nagradio.

Otkupljenje počinje time što Bog ima smilovanja s ljudskom bijedom. Isus je utjelovljeno milosrđe.

U svojoj Enciklici „Bogat milosrđem“ papa Ivan Pavao II. na­glašava: „Krist, ispunjenje mesijanskih proročanstava i utjelovljenje ljubavi koja se osobito snažno očituje pre­ma onima koji trpe, prema nesretnima i grješnicima, ponazočuje, i na taj način u punini objavljuje Oca, koji je Bog „bogat milosrđem“. Istodobno, postavši ljudima uzor milosrdne ljubavi prema drugima, Krist svojim činima više nego svojim riječima obznanjuje poziv na milosrđe.“

„Isus ga odmah otpravi zaprijetivši mu se: Pazi, ni­komu ništa ne kazuj, nego idi pokaži se svećeniku. Ali on, čim iziđe, stane uvelike pripovijedati i razglašavati događaj.“

Ozdravljeni, kao pravi, živahni istočnjak, odmah po­diže veliku viku, uzbuđen zbog svog ozdravljenja. Ali Isus ga ušutkuje, on ne želi biti neki senzacionalistički Mesija, niti neki liječnik-čarobnjak. Isus neće da potkrep­ljuje u ljudima neke lažne, zemaljske nade. Religiozna senzacija i traženje čudesa nije dobar put do vjere. Crkva je u tim stvarima veoma suzdržljiva.

Ovo evanđelje doziva nam u svijest da postoji guba duše – grijeh; da postoji pogrješan stav – držanje prema Bogu, vlastitom životu i ljudima; da postoje negativna djela – grijesi. Gubav je svaki onaj koji griješi, koji sablažnjava navodi drugoga na grijeh.

Malo se danas piše o trovanju duša, o epidemiji psovke i bestidnosti, seksualnoga razvrata i izopačenosti, o zavođenju nevinih, o poplavi laži i kleveta, o nasilju nad umom i srcem milijuna ljudi.

Sv. Pavao veli: "Ne budite na sablazan ni Židovima, ni Grcima, ni Crkvi Božjoj". Bure i oluje navaljuju sa svih strana.... Znajmo plivati protiv struje kao i Krist koga nam sv. Pavao postavlja uzorom: "Nasljedovatelji moji budite, kao što sam i ja Kristov!" Sve što činimo, činimo na slavu Božju i svoj osobni spas.

Osvjedočeni vjerniče, možeš Ti poput sv. Pavla reći te riječi bližnjemu. Predstaviti se uzorom nije čin oholosti ako je istinito nasljedovanje Krista, što se te­melji na milosti i poniznosti.

Davati dobar primjer prva je dužnost svakoga kršća­nina osobito prema mladima. U svakoj prigodi treba davati dobar primjer.

Ne samo pohađanjem crkve, nego i u poslovima, u kući, u ponašanju, u pjesmi i govoru. Sve - uči Pavao - mora biti na slavu Božju. Čuvajmo se bestidnoga pjevanja, pričanja viceva i odijevanja..) Nemojmo nikoga dovoditi u napast. Borimo se protiv sablazni i svake zaraze!

Evo zašto je veoma važno da svaki vjernik češto ispita svoju savjest da vidi je li njegova volja u skladu ili u neskladu s Božjom voljom. I tek tada u svemu sudjeluje na dobro i spasenje.

Molimo Gospodina vapijući da nas očisti od gube svakoga grijeha...

Sjetite se kako je Krist uputio onoga gubavca da se pokaže svećeniku. I ti, dragi brate i sestro, idi pokaži svoje rane svećeniku u svetoj ispovijedi i on će te Kristovom vlašću i i moću očistiti od tvoje bolesti grijeha. - Primjeri I.dio str. 212 – Sablazan se strašno osvećuje

Sablazan se strašno osvećuje

Talijanka Nuncija bila je najljepša djevojka u svom selu. Zaljubila se u mladića koji ju je uvjeravao: "Volim te i želim se s tobom vjenčati.“

Svečano su proslavljene zaruke. Bio je određen i dan vjenčanja. Ali, kad je mladić iskoristio lijepu djevojku - nestao je, i od te "velike ljubavi" ostalo je "ništa". Lijepa Nuncija postala je tužna i šutljiva skrivajući svoju veliku bol.

"Dakle, ostavio te je" - rekao joj je otac. "Osramotila si i sebe i čitavu obitelj. Tu pogrješku moraš sama popraviti! Ubojstvom povrati čast! Naučit ću te kako se rukuje pištoljem."

Uza sve njezino protivljenje, stravično je školovanje počelo. Djevojka je ubrzo naučila rukovati oružjem, ali se u isto vrijeme opirala zahtjevima oca te izvršiti zločin.

"Dosta! Dosta! Ne mogu to učiniti!" Djevojčino lice grčilo se od boli dok je teška ruka njezina oca ostavljala po njenoj koži crvene tragove. Jednoga dana, kada se maltretiranje tko zna po koji put ponovilo, u njenoj ruci pojavio se pištolj.

"Ti si me naučio ubijati! Ubit ću tebe!"

Prvi hitac ugušio je očev krik. Sljedećih pet pucnjeva označilo je kraj napolitanca Ćire Malarde. Šest hitaca prolomilo je tišinu predvečerja u selu Aversi. Nad njegovim mrtvim tijelom Nuncija, još uvijek u ruci s revolverom, izbezumljena od onoga što je učinila, uspjela je prošaptati: "Oprosti mi, tata, ali ti si me to naučio."

Stravični zvuk ovih riječi u koje je smještena optužba jedne kćeri morao bi do

dna potresti duše svih nas koji često i nesvjesno utječemo na odgoj mladih.

Oni žive u našoj nazočnosti i ne mogu se otresti

načina našega života koji za njih postaje pravilo.

"Ako tko zavede jednoga od ovih malih koji vjeruju, bilo bi mu bolje ako bi mu bio stavljen o vrat mlinski kamen, što ga magare okreće, i bio bačen u more. Ako te zavodi tvoja ruka, odsijeci je! Ako te zavodi noga tvoja, odsijeci je! Ako te i oko tvoje zavodi, iskopaj ga! Bolje ti je  jednook ući u kraljevstvo Božje,

nego s dva oka biti bačen u pakao..."

( Mk 9, 42-48)

Dva potomstva jednoga momka

Hoće li nas kleti naši potomci

Jedan njemački mladić, iz dobro odgojene obitelji, zaveo je kao vojnik neku maloumnu djevojku i ona je rodila dijete. Kad se vratio kući, oženio se s drugom, zdravom djevojkom iz svoga susjedstva.

Prigodom istraživanja potomstva ustanovilo se ovo: Iz njegova braka sa zdravom djevojkom živjelo je nakon dvjesto godina, 496 potomaka. Svi su bili zdravi, a nekoliko ih je bilo na glasu kao sposobni učenjaci i intelektualci.

Od onog djeteta slaboumne djevojke koje je bilo potpuno zdravo i oženilo se još zdravijom djevojkom, rodilo se 480 potomaka. Od toga je samo 46 bilo potpuno normalnih, 143 potpuno ludih, a ostali su bili sumnjive pameti.

U tom potomstvu bilo je 8 vlasnika javnih kuća, 24 neizlječiva alkoholičara, 33 radi nemorala osuđivana i 3 razbojnika.

Ovom nije potreban nikakav komentar! Prije nego pođeš pred oltar,

promisli dobro hoće li, možda, i tebe kleti tvoji potomci, što se nisi znao svladati

i sačuvati zdravim i njima predati zdravlje kao baštinu.

5. nedjelja kroz god. - B -

Kad je Isus u sinagogi ozdravio čovjeka, dolazi u kuću Šimunovu i Andrijinu. Vjerojatno je došao da se malo okrijepi i odmori, kao što to svi mi činimo. Ali domaćica, punica Šimunova, bila je bolesna. Isus je došao do nje, prihvatio je za ruku i ozdravio je. Ona je ustala i posluživla im.

U međuvremenu glas se o tome proširio po svoj okolici. Ljudi su shvatili: Isus može ozdravljati. Ipak dan je prošao u miru. Nitko se nije micao jer je bila subota, dan počinka. Ali navečer, kad je već bilo dopušteno kretati se, ljudi su pohrlili sa svih strana i donosili svoje bolesnike k Isusu da ih ozdravi. A Isus je pun sućuti polagao na njih ruke i ozdravljao sve koji su bolovali od najrazličitijih bolesti.

Ujutro vrlo rano Isus se povlači na samotno mjesto. On zna da nije došao na zemlju da okupi svoje prijatelje, da se s njima malo pozabavi, da ga ljudi po kućama časte ili da bude samo veliki iscjelitelj koji će ozdravljati ljude. Pred njim je vrlo velika i važna zadaća, navijestiti novost života, kraljevstvo Božje: pravdu, ljubav, mir, radost, sreću, raj… On je božanski liječnik čovjekove duše… on liječi čovječanstvo od najveće i teško izlječive bolesti – grijeha…

Kad su ljudi otkrili da je Isus nestao, počeli su ga tražiti. Oni su ga trebali, jer je bilo još bolesnika koje je trebalo ozdraviti. Oni su željeli da se on vrati, ali Isus je već donio svoju odluku, zato im govori: „Moram ići dalje. Moram propovijedati Kraljevstvo Božje. Zato sam došao. Idemo!“ I učenici pođoše za njim.

Ono što je Isus tumačio učenicima, to želi protumačiti i nama. I mi često mislimo da je Isus došao samo zato da ozdravlja, da ljude oslobodi od raznih bolesti i od raznih vrsta opasnosti. Sigurno da je Isus i to činio, ali to ne bijaše sve. On je došao da promijeni svijet. On je došao da donese Kraljevstvo Božje, a to je mnogo više nego ozdraviti čovjeka od neke bolesti.

I danas bi ljudi željeli vidjeti čudesa i danas ljudi čeznu za ozdravljenjem. Ako se negdje čulo za neko ozdravljenje, tada će se svi strčati na to mjesto, potražiti će osobu koja ima dar ozdravljenja i mislit će da je to najvažnije u njihovoj vjeri. Bez sumnje, to je važno i svako čudo pripada Kraljevstvu Božjemu, ali to nije sve.

Isus je to dobro znao nakon svih onih silnih ozdravljenja koja je učinio. Potrebno je znati: Kraljevstvo je Božje posvemašnja promjena, a to znači postati novo stvorenje. To je novi svijet, novo čovječanstvo, o kojem su sanjali i govorili proroci.

I mi smo pozvani živjeti u iščekivanju novoga neba i svijeta, da Bog bude sve u svemu. Svojim radom i životom stvarajmo taj novi Božji svijet obraćajući se svaki dan moleći srcem.

Nemojmo zaboraviti: Isus traži nas. Traži našu ljubav i vjernost. Traži naše srce i povjerenje. Traži čvrstu vjeru i neumorno poziva na obraćenje… A od onih koji su ga duboko iskusili i zavoljeli traži da ga slijede bez oklijevanja. To nasljedovanje trebalo bi biti bezuvjetno i potpuno.

Pripovijeda se kako je mladić Vili očajao jer nigdje sreće nije našao. Jednoga se dana kupao u rijeci Gangesu sa svojim učiteljem, pa mu se povjeri: Nigdje sreće ne mogu naći.

A učitelj ga pograbi za glavu, pa ga gurne pod vodu koliko je mogao više. Kad se mladić počeo daviti, izvu­če ga iz vode i reče mu: „Što li sada govoriš? Da si se u svom životu toliko trudio da nađeš sreću koliko si se sada mučio da se izvučeš ispod vode, zacijelo bi bio nešto sreće našao!“

Takvi su ponekad ljudi: đak nema sreće u matematici jer se nije mnogo ni mučio. Seljaku odnijela bolest lozu jer nije u pravo vrijeme polijevao modrom galicom.

A tako i vjernici! Polovično obavljaju sve kršćanske dužnosti jer se više brinu za životnu udobnost, nego za vjersku praksu. Ali kad ih, kao onog mladića u Gangesu, počne gušiti bolest, kad se javi potres, kad ih snađe muka, sklapaju svi ruke i viču: Bože, gdje si?

Bog je na nebu i s nama. Uvijek nam je blizu, najbliže onda kad nam je najteže, dakle u svako vrijeme. Zašto nismo s njim u vezi u svako doba?

Pogledajmo, prema današnjem Evanđelju, kako je izgle­dao jedan radni dan Isusov: „Rano ujutro, još za mraka, ustane, iziđe i povuče se na samotno mjesto i ondje se moljaše.“ Razumijemo li zašto je Isusu važna molitva? On želi zahvaliti Ocu i slaviti ga. Za njega je molitva na prvom mjestu, a zatim dolazi naviještanje, ozdravljanja i istjerivanja zloduha. Isus Krist propovijeda i liječi. Objavljuje Božju ljubav, privodi k vjeri, daje smisao bolima, pokazuje put spasenja. Svojim čudesima iscjeljuje bolesna tijela te istjeruje đavle. Krist spasava čitava čovjeka, dušu i tijelo. A kad ne ukloni trpljenje, on uči kako ga podnositi s nadom i ljubavlju da donese ploda za život vječni.

Ugledajmo se u Isusa i pronađimo vrijeme za molitvu i klanjamo se Bogu, zahvaljujmo mu, radujmo se i tražimo pomoć. Neka nam molitva bude trajni razgovor s Bogom, pa i onda kad ništa ne trebamo, kad mu samo želimo reći koliko ga volimo!

Budimo iskreni i priznajmo: nitko od nas ne bi svog prijatelja smatrao dobrim svojim prijateljem kad bi opazio da on samo od nas traži, da nas želi iskoristiti. Pa tako ne­kako izgleda i naša molitva ako pristupamo Bogu samo onda kad nas nešto davi i muči. Mi smo Božja djeca, a djeca vole svoje roditelje i bez čokolade.

Isus naviješta Kraljevstvo Božje - Krist je želio svakom čovjeku donijeti bla­gu vijest – evanđelje. Zato i kaže: „Hajdemo u obližnja mjesta, da i tamo propovije­dam!“

Krist je došao za sav svijet, predao je nauku cijelom svije­tu...

I mi smo pozvani navijestiti Božju poruku svijetu?

To možemo ponajprije svojoj djeci. Što ne možemo mi, učinit će katehete ako djecu pošaljemo redovito k njima. A mi?

Naš uzoran život bit će gla­sna propovijed u našem susjedstvu. „Što naviješćujem Evan­đelje, to mi je dužnost“ reći će sv. Pavao (2. Čit.).

Nije sve učinjeno kad smo postali katolici. Trebalo bi biti u svojoj sredini i apostol, osvjedočeni vjernik misionar, nešto poput svećenika!

Isus liječi sve bolesnike (Ev.). Nemojmo samo reći: Bogu to nije bilo teško. Lako li je njemu činiti čudesa! To je istina. A nije li nama ponekad teže bolesnika podvoriti, negoli Isusu čudo učiniti? Pruža nam se prilika na svakom koraku da „čudesa činimo“: posjetili ste u susjedstvu nemoćnog starca, staricu. Obišli ste u kući ili u bolnici bolesnika, ponijeli ste mu cvijeće, limune, slatkiše. Pridigli ste ga. Pošli ste u kuću gdje je pred dan-dva netko umro, izrazi­li ste sućut... Utješili ste ih. Pružili ste siromahu dar, košulju, cipele ... Ozdravili ste ga! Tako je to!

Isus istjeruje sve đavle (Ev.). I opet ćete ka­zati: lako je Isusu bilo tjerati đavle kad je on Bog. A mi? Koliko ga više tjeramo, toliko se vrag više upliće u naš po­sao! Nije baš sve tako. I nije vrag kriv za sve naše zlo. Po­gledajte: kad smo nekomu zavidni, nije vrag zavidan, nego mi! Pa onda pročistite iz srca zavist i bit će sve u redu. Kad u mržnji nekoga progonimo, klevećemo, ogovaramo i psujemo, ne izlazi sve to iz vražjih, nego iz naših usta. Pa onda pročistimo svoja usta i sve će biti u redu.

„Noći su mučne meni dosuđene“ (1. Čit.), tako uzdišu braća ljudi dok ih gonimo mrskim osjećajima i uvredljivim riječima. Bolje je za našu dušu i za njihov mir da ih zaštitimo: „Liječi one koji su srca skršena“ (Ps.).

Vidite, Krist je molio iako mu nije bilo potrebno, možemo i mi. Krist je naviještao Božju riječ, možemo i mi. Krist je ozdravljao, možemo i mi. Krist je čistio ljude od zla, možemo i mi. Odlučimo se s pomoću Božjom i činimo to!

Još nešto, veoma je značajna činjenica iz današnjega Evanđelja u ozdravljenju Petrove punice. „Uze je za ruke!“ Krist se dodirnuo bolesnoga tijela. Tu je spoj, snaga: ruka u ruci, Božja u čovječjoj ruci. Ako je tako rado ćemo i navijesiti i ozdravljati i moliti.

Oče, smijem li ići u crkvu

Djevojčica Marija polazila je na vjeronauk i tu je čula kako je katolik dužan svake nedjelje sudjelovati na svetoj Misi, da je to dužnost svakoga katolika. Njezin otac bio je oženjen nekatolikinjom, već je prije bio mlak u vjeri, a u mješovitom braku davno je zaboravio na svoju nedjeljnu dužnost. Došla je nedjelja, kišovit dan. Mala je Marija pitala oca: "Oče, smijem li ići u crkvu?" Otresiti „ne“ bio je odgovor. Nakon nekoliko trenutaka mala je ponovila svoje pitanje: „Oče, smijem li ići u crkvu?“ Umjesto odgovora otac dohvati štap i istuče dijete.

Osmgodišnjoj djevojčici kotrljale su se debele suze niz lice. Ali i sa suzama u očima pitala je i treći put: „Oče, smijem li ići u crkvu?“ Otac to nije očekivao. Hrabrost male razoružala je njegovo protivljenje. Pustio je dijete da ide u crkvu, a nakon nekoga vremena i on je bio opet na nedjeljnoj svetoj misi. Ova osmgodišnja djevojčica daje nam primjer kršćanske jakosti koja može sve nadvladati, samo da izvrši volju Božju, da grijehom ne uvrijedi Boga.

Jest, krjepost kršćanske jakosti čini nas pripravnima da za dobru stvar nešto i pretrpimo. Čovjek se po svojoj prirodi rado izmiče trpljenju, samo ako može. Krjepost jakosti oduzima nam mnogo od te prirodne plašljivosti, da se trpljenja ne bojimo, nego da ga strpljivo i velikodušno podnosimo. Dakako, sve je to teško, ali upravo time i časnije i zaslužnije. Zato se s pravom divimo onim junacima trpljenja koji strpljivo, tiho, mirno i Bogu odano podnose bolest, zapostavljanje i druge križeve života.

„Gospodine, daj da upoznam Tebe,

daj da upoznam sebe!“

(sv. Augustin)

• < Prethodno
• Slijedeće >