Kontakti i uredovno radno vrijeme

Trg Fra Mije Čuića 1, 80240 Tomislavgrad

Tel: +387(0)34/356-800

Kućni mob.: +38763/422-488 (WhatsApp i Viber)

Email: samostan.tomislavgrad@gmail.com

Uredovno radno vrijeme radnim danom:

8:00-12:30 i 13:30-16:00.

Nedjeljom i svetkovinama: nakon sv. misa

Raspored misa

Nedjeljom i svetkovinama u Župnoj crkvi:

7:30, 9:00, 10:30, 12:00 i 18:00 sati

Radnim danom u Župnoj crkvi: 7:00 sati;

četvrtkom u Župnoj crkvi u 7:00 i u 18:00 sati

Kovači: 11:00 sati (nedjeljom i svetkovinama)

Stipanići: 10:00 sati (nedjeljom i svetkovinama)

Širokovac: 11:00 sati (nedjeljom i svetkovinama)

Starački dom: petkom u 10:00 sati

Riječ za Tvoju dušu ( Peta nedjelja kroz godinu)

job_88( Subota, 4. 2. 2012. – fra Franjo Mabić) Braćo i sestre, ako danas samo malo umakne našoj pozornosti ovo prvo čitanje, mogli bismo se potpuno udaljiti od istniske poruke današnje nedjelje. Naime, kod Joba nailazimo na prilično crnu sliku života i životnih usporedbi i ne pazeći mogli bismo ovo uzeti kao ono što trebamo slijediti.

No, ovaj ulomak treba i više puta pročitati i staviti ga u cjelovitu knjigu o Jobu. Treba gledati Joba kao čovjeka potpuno predana Bogu, tako da ga i najjače sotonske kušnje i sve nedaće ne mogu poljuljati, niti oduzeti povjerenje koje ima u svoga Gospodina. Zato kada gledamo, čitamo i razmišljamo o ovom tekstu i mislima, treba imati na umu da sve ovo Job govori Gospodinu Bogu i njemu izlijeva svoju muku, jer je On Onaj koji liječi one koji su srca skršena, kako čujemo u današnjem psalmu (146).

To nam zorno pokazuje i današnje Evanđelje. Isus izlazeći iz sinagoge ide sa svojojm pratnjom izravno u Petrovu kuću i ozdravlja punicu koje je ležala bolesna od ognjice. Dakle, i kod ovaga ozdravljenja vidimo da Bog dolazi ususret čovjeku i nosi mu zdravlje. On ulazi u Petrovu kuću slobodno, domaćinski, kao u svoju, a to znači da su oni zaslužili svojim životom, jer ovoga puta Isusa nitko ne traži da ozdravlja, a On to tako spremno i jednostavno čini.

Međutim, ovdje se nameće jedan problem i te kako važan, a to je ova Isusova tajnovitost – ne dopušta zlodusima govoriti, one koje ozdravlja govori im da nikome ne kazuju, danas kada mu kažu da ga mnogi čekaju i žele, On predlaže sasvim drugo, to jest, da idu i u druga mjesta da tamo propovijeda. Povijest i teologija su se mnogo bavili ovim pitanjem i ovim problemom i davali različite smjernice, ponekad i suprotne; od toga da je sve trebalo biti jasno samo iza Uskrsa kao njegovo konačno priznanje, do primitivnih tumačenja umora, odmora i sl. Međutim istina je u ovome: Isus je Mesija i Sin Božji, a to je strogo i nerazdvojivo povezano s dostojanstvom onoga što On čini i kako izvršava volju Očevu.

Nekakav mesijanizam koji ide prema križu i njegovo služenje svima da bi dao svoj život za otkup sviju nas, je jedna nerazumljiva tragedija koja u masama i samim apostolima rađa mnoge tajne, i onu glavnu Tajnu njegova života. Jednostavno i jednostavnije rečeno po onoj biblijskoj i Njegovoj tko ima oči… tko ima uši… Isus krije svoje velike čine i ne kazuje ih jasno niti svijetu niti apostolima jer ga ne razumiju. Sjetimo se Petra kada ga odbija od odlaska u Jeruzalem gdje bi trebao biti smaknut. Isus niukom slučaju ne želi da ga ljudi zamjene za nekakva narodnoga vođu koji obećaje tolike stavri olako. A da je imao za pravo dovoljno nam govori Njegov ulaz u Jeruzalem pred Pashu. Pred njega se bacaju palmine grane, cvijeće, odjeća i kliče Hosana Sinu Davidovu…, da bi nakon malo vremena taj isti dobri svijet klicao raspni ga, raspni.

Isusu se to nije moglo dogoditi, jer je bio u stalnoj vezi sa svojim Ocem. To još jednom i danas potvrđuje Evanđelje …rano ujutro, još za mraka, iziđe i povuče se na samotno mjesto i ondje se molio… Isus je, sjetimo se, prije svakoga velikoga čina i poslije uvijek molio i zahvaljivao Ocu. Sve što je činio činio je u Njegovo ime i zato mu nije trebala osobno zahvalnost, i današnjim riječnikom rečeno popularnost, već molitva i zahvalnost Ocu. Zacijelo, nama kršćanima danas bi trebalo zastati nada ovom tvrdnjom i upitati se gdje je naša molitva, kakva je, i što treba činiti da ona bude jedna stalna veza mene i moga Stvoritelja, upravo onako kako je naš Spaitelj neprestano bio u vezi sa svojim Ocem i s njim podijelio sve lijepo, ali i onu čašu gorčine koju je trebao ispiti za nas. Podnio je jer je Otac davao snagu, a On neprestano tražio i zahvaljivao

Brazilci su probijali nove prometnice kroz djevičansku prašumu. Naiđu na dvojici golih domorodaca i "stručno-europski" ih upitaju:
- Zar i vi molite?
Odgovore im:
- Kako da ne!
- A što tražite od Boga?
- Zašto kažete: tražite?! Bog nam je do sve, i više nemamo što tražiti. Mi mu trebamo mnogo zahvaljivati. Takva je naša molitva. (R.Lombardi, Prispodobe I,72.)
Suvišan je komenntar, samo nam trebaju pitanja i naši odgovori, ima li ili može li se biti kršćanin, ako se ne moli. Odgovorio bih pitanjem – može li se živjeti i rasti, a ne hraniti se. Molitva je hrana svagdanja bez koje nema kršćanina.
Svetom Makariju je došao jedan subrat i zamolio ga:"Oče pustite me na miru koji sat, jer se želim posvetiti molitvi za meni jednu dragu osobu."
"Ako ti želiš moliti za nekoga, to bi trebalo značiti da si spreman uzeti na svoja pleća i odgovornost, te svu težinu trenutka u kojoj se ta osoba nalazi. Ako nisi, moli se Božjoj Providnosti i dalje se ne brini." ( Mabić,Prispodobe II,42.)


Uzmimo srcu ovaj zaključak – moli se… i dalje se ne brini. Gospodin i Njegova Providnost će preuzeti sve ono što molimo i tražimo, kao i zahvaljujemo, samo ako mi budemo molili, i ako naša molitva bude imala istinsku adresu u Bogu našemu. Još je davne 1971 teolog O.Cullman napisao: "U mnogim kršćanskim okruženjima došlo je do potcijenjivanja molitve. Našli smo razlog da se moramo boriti protiv lažnih molitava pa tako olako proglašavamo neke farizejskim molitvama, pa tako gubimo molitvu kao istinski razgovor s Bogom, a time jednostavmo upadamo u hipokriziju i još gore činimo od onih koje osuđujemo ili ispravljamo.

Oni koji ovo rade umjesto molitve nam nude djela (?), kao da ne znaju da su sva velika djela upravo nastala zato što su iza njih veliki kršćani koji su molili i molitvom izmolili ova djela." Lako je naći milijune razloga na nemolitvu, ali treba se dobro boriti i ustrajati u molitvi, pa uza sve nastojanje opet nećemo biti zadovoljni nekim posebnim uspjehom. Imamo se onda pravo pitati kako oni koji propovijedaju kršćanstvo bez molitve, ili žive kršćanstvo bez molitve, mogu ikako opstati. Međutim, bolje je za nas da to ne razumijemo i nastavimo usavršavati našu molitvu, naš razgovor s Bogom, u svakom dobrom smislu.Zato se imamo pravo i nadati da nas Gospodin čuje, a da nas uslišava u to smo se ne jedamput uvjerili.