Četrdeset dana
- Detalji
- Kategorija: FRAMA - DOGAĐANJA
- Objavljeno Srijeda, 22 Veljača 2012 16:08
(Srijeda, 22. 2. 2012. - Iva Budimir) Na pitanje što je korizma većina bi nas bez razmišljanja odgovorila onako ˝školski˝: četrdeset dana priprave za Uskrs, četrdeset dana posta, pokore, odricanja. Ali, što je zapravo korizma? Je li to vrijeme u kojemu ću se odreći slatkiša, čipsa, kave, cigareta, facebooka, računala?
Ili je to možda onih šest dana između dvije nedjelje (pa tako pet-šest puta) kojih ću nekako preživjeti bez svih svojih poroka, a onda ću u nedjelju opet malo ˝zavirit'˝ na fejs i usput pojest koji red čokolade jer, kažu, može se nedjeljom? Ili se uopće neću odricati ničega, šta će mi to?
Možda je ta korizma ipak malo više od svega toga. Ok, odreći ću se ja facebooka jer ionako previše vremena provodim na njemu. Odreći ću se i čokolade jer nerijetko pretjeram u njenom konzumiranju. Postit ću redovito. Ali, što ću raditi u međuvremenu? Kako ću ispuniti ono vrijeme koje sam do jučer provodila viseći na računalu ili ispijajući kave? Hm… Teško pitanje.
Vjerojatno će si većina nas naći neku novu ovisnost. Stručnjaci kažu da se obično jedna ovisnost zamijeni drugom, pa će vjerojatno tako biti i sa mnom. No, što ako želim naprkositi tim stručnjacima koji se ionako u svašta miješaju? Što ako im ja želim dokazati da mogu biti drugačija, da se mogu promijeniti? I ne samo to, nego da mijenjajući sebe mogu promijeniti i druge, pa ćemo im onda zajedno prkositi. Što onda? E, onda bih mogla reći da sam na dobrom putu. Neću tražiti neku novu web stranicu na kojoj ću provoditi cijeli dan, niti ću umjesto kave piti toplu čokoladu. Zatvorit ću se u svoju sobu i izmoliti pokoji Očenaš za sebe, za obitelj, prijatelje, siromašne, gladne, napuštene. Pokucat ću na vrata svoje usamljene susjede i upitati ju treba li pomoć. Pomoći ću svom tati unijeti drva. Ići ću redovito na misu i možda je posvetiti nekome u potrebi. Umjesto na facebook, ˝zavirit˝ ću u Sveto pismo i pronaći odgovor na svoja pitanja. Izaći ću u šetnju i diviti se prekrasnom danu koji mi Bog darova! Ne znam, smislit ću nešto! Vjerojatno ću time nekome uljepšati dan, izmamiti osmijeh na lice i znat ću da je barem jedan dan od onih četrdeset prošao korisno. Ma zapravo, zašto bih se ograničila na tih četrdesetak dana u godini? Zašto se ne bih potrudila da to postane moja svakondevica?
Dva tjedna bez nastave većini su nas bila ne samo najdosadnija nego i najneiskorištenija dva tjedna u povijesti. Iskreno, sama se sebi čudim kako su mi ta dva tjedna tako bezveze prošla. Sad samo čekam dan kada ću imati toliko obveza da ni sama neću znati odakle početi, pa ću se sjetiti svog dvotjednog dangubljenja. Ma, bitno je da sam ja ljenčarila ta dva tjedna, pa šta bilo – bilo! Stvarno ne bih željela da moja svakodnevica postane tako dosadna i obična. Meni je nekad teško dići se iz kreveta, pospremiti svoju sobu ili radni stol, a netko bi bio presretan da uopće ima krov nad glavom. Nekad sam tužna i mislim da me nitko ne voli, a pomislim li ikada na Onoga koji je pretrpio tolika poniženja i boli samo zbog mene? Njegova je Ljubav veća od ičije na ovom svijetu i trebala bi biti dovoljna da mu ponekad zahvalim jer ništa drugo i ne traži od mene.
Postavim li si ponovno pitanje o korizmi s početka, što bih odgovorila?