Siromah u duhu
- Detalji
- Kategorija: FRAMA - DOGAĐANJA
- Objavljeno Utorak, 21 Veljača 2012 15:53
(Utorak, 21.2.2012. - Marijana Marinčić) Dragi čitatelju… Nije li žalosno da pišem nekome koga ni ne poznajem. Da… Žalosno je, jer vidiš, nekada sam imao sve, sada nemam ništa, nekada sam bio sretan, više nisam. Nekada sam bio svijet, a sada nisam ni najmanji kontinent.
Zašto? Bogat sam, imam kuću, radim,, lijep sam, ali nemam nikoga. Ja sam čitatelju, siromah u duhu!
Rođen sam u jednom malom gradu, u jednom prohladnom stanu, gdje ni miševi ne žele živjeti. Otac mi je umro godinu dana nakon mog rođenja, a majka se borila za svaki obrok mog novog dana. Da, bili smo siromašni, ali to siromaštvo je bilo zasnovano s puno ljubavi. majka je mislila na svaku stopu moje budućnosti, te je smogla novca da me upiše u školu. Bio sam tako sretan! Svaki dan je u školu dolazila samo da bi mi pružila zagrljaj koji je bio tako topao i od srca. Bože… Kako sam volio svaki njezinu riječ prije spavanja. Bilo nam je hladno, ali u njenom zagrljaju osjećao sam se kao anđeo!
Sve je tako bilo do 6. razreda, dok djeca nisu počela gledati materijalnu stranu mene. Počeli su mi se izrugivati i govoriti: „kakva je to majka da ti odjeću ne može priuštiti“. To je bilo to, planuo sam istog dana na majku, govoreći da se ne zna brinuti o meni. Dva dana je nisam vidio, a onda se vratila s novom odjećom. Bio sam presretan i istog dana sam je obukao u školu. Djeca su mi se divila, no onda novo razočarenje. U školu je kročila moja majka. „O ne, opet je došla po zagrljaj“... mislio sam. Djeca su se opet počela rugati. „Za sve si ti kriva, ne želim te vidjeti“, govorio sam joj. Da čitatelju, zastidio sam se one iste žene koja mi je život dala.
Istoga dana sam se preselio kod očeve majke, koja me je izškolovala i pružila mi sve, no ja nisam bio zadovoljan. Nešto je nedostajalo. Bio sam već čovjek, završio fakultet, postao pravnik, no niti jedne večeri se nisam normalno naspavao i u jednom trenu sam pomislio da sam lud!
Jednog dana šetao sam ulicama grada i u jednom kutu ugledao sam staricu koja prosi, istog trena kad me ugledala, potrčala je za mnom. Izvadio sam novac da se riješim prosjakinje, no ona ga nije ni pogledala, samo me je čvrsto zagrlila. Otrgnuo sam je sa sebe i nastavio svojim putem, no ovaj put lice mi se razvedrilo, svaki korak mi je bio odlučan, a iste večeri spavao sam tako mirno i spokojno. Sljedećeg jutra sam istrčao iz kuće i otišao po još jedan „zagrljaj sreće“. No kad sam došao na ono isto mjesto od jučer, nju nisam ugledao. Raspitao sam se gdje živi i brzo otišao onamo. Čudno, dali su mi adresu gdje sam ja nekoć živio. Ušao sam u onaj isti stan od prije 20 godina. Prohladan, prazan, sa stolom na sredini. Ni tu je nisam pronašao. Na stolu je nešto bilo urezano, pa sam odlučio pogledati. Oči su mi vrvile od suza kad sam vidio što piše, a pisalo je: „sve ove godine sine, borila sam se protiv hladnoće i prašine čekajući samo još jedan tvoj zagrljaj, sad kad sam ga napokon dočekala, znaj da sam umrla sretna, i zapamti, ako ikada budeš imao dijete, nemoj dozvoliti da bude siromah u duhu, jer vanjština je prolazna, a osjećaji i srce čine te čovjekom.“